Potkova: zašto se smatra srećom i odakle običaj
Aubrey (prema Brandu) potkovu na pragu veže uz zaštitu od vještica, Boyle 1665. bilježi da je naći potkovu sretan znak, a Lawrence 1898. nabraja tumačenja: polumjesec, željezo, luk. Zašto se potkova smatra srećom i odakle ta predaja?
Ukratko
- Brand navodi da Mason 1612. među dobrim znacima ima i nalaz starog željeza, a Boyle 1665. da je običaj među pukom smatrati nalaz potkove sretnim; Aubrey bilježi potkove na pragovima kao zaštitu od vještica. [1]
- Lawrence 1898. nabraja tumačenja zašto potkova donosi sreću: oblik polumjeseca ili luka, rašljast oblik, željezo i sedam rupa za čavle. Nijedno nije potvrđeno zapisom o nastanku običaja. [2]
- Prema Lawrenceu, legenda o svetom Dunstanu i đavlu objašnjava zašto đavao ne ulazi gdje je potkova; on je prenosi iz Brewerova rječnika fraza, bez starijeg izvora. [2]
- Zapisi se razilaze oko smjera: Lawrence bilježi potkove s krakovima prema dolje u Oxfordshireu i prema gore u Derbyshireu. [2]
- Pokusi pokazuju da amajlija za sreću može poboljšati rezultat jer podiže povjerenje u vlastite sposobnosti. [4]
Potkova je jedan od najpoznatijih simbola sreće, a o njezinu podrijetlu postoji više tumačenja i nijedan zapis o početku običaja. Ovdje je opisano što su o njoj zapisali engleski pisci od 17. do početka 20. stoljeća; običaj pribijanja na vrata obrađen je u zasebnom članku Potkova na vratima. [1][2][3]
Što vjerovanje kaže
Boyle (1665., prema Brandu) piše da među običnim ljudima postoji predaja da je naći potkovu sretno i da se i on sagnuo da je podigne, makar samo da se našali na račun te „isprazne mašte“ praznovjernog puka. Aubrey u *Miscellanies* piše da je vrlo uobičajeno nabijati potkove na pragove kuća, da ih većina kuća u zapadnom dijelu Londona ima i da bi to trebala biti potkova koju je netko našao; običaj tumači zaštitom od moći vještica. [1]
Prema Lawrenceu, uz pronađenu potkovu računalo se da je sreća veća što je u njoj ostalo više čavala; u Northumberlandu su se prebrojavale prazne rupe kao broj godina do ženidbe, a u sjevernom Portugalu preferirane su mazgine potkove s neparnim brojem rupa. [2]
Zapisi o smjeru razlikuju se: u Oxfordshireu su potkove, kaže Lawrence, uvijek stavljane krakovima prema dolje, a u Derbyshireu prema gore, jer se tako „sreća ne može prosuti“. [2]
Wright (1913.) piše da ljudi i dalje podižu potkove i vješaju ih iznad vrata i kamina „za sreću“, ne znajući da time čuvaju stari obrambeni običaj protiv vještica. [3]
Odakle dolazi
Aubrey zaštitnu moć potkove tumači astrološki: Mars je neprijatelj Saturna, koji se u srednjovjekovnoj ideji smatrao gospodarom vještica. To je njegovo tumačenje. [2]
Lawrence nabraja teorije. Prema nekima, rimski običaj zabijanja čavala u zidove i kasnije pribijanje potkova potječu od Pashe: krv na dovratnicima činila je luk, a potkova je luk. Prema drugima, presudan je rašljast oblik, jer su se predmeti s dva kraka (rogovi, kandže) držali zaštitom, kao i polumjesec; Elworthy potkovu smatra prikladnom zamjenom za polumjesec. Treća je skupina u željezu, koje se od davnine držalo zaštitom od duhova. Lawrence tumačenje križem odbacuje, a ostala ne dokazuje. [2]
Legenda o svetom Dunstanu, engleskom crkvenom velikodostojniku iz 10. stoljeća i vještom potkivaču: đavao ga je zamolio da mu potkuje njegovo „jedno kopito“, Dunstan ga je prepoznao i pri tom mu zadao toliku bol da je molio da stane; Dunstan je pristao uz uvjet da đavao nikad ne uđe tamo gdje je izložena potkova. Lawrence legendu navodi prema Brewerovu rječniku, bez starijeg izvora. [2]
Lawrence piše da je u Škotskoj, u vrijeme progona vještica, Elizabeth Bathcat optužena zato što je imala potkovu na vratima, kao „đavolsko sredstvo“ da joj imetak napreduje. U Brandu Misson (Putovanja po Engleskoj) bilježi da su mu ljudi manjega imetka na pitanje o potkovi na pragu odgovarali različito, a najčešći je odgovor bio da tako priječe ulazak čarobnjaka; smiju se tomu, ali ne posve u šali. [1][2]
Što kaže znanost
Damisch, Stoberock i Mussweiler (2010.) u četiri pokusa pokazali su da aktiviranje praznovjerja za sreću, među ostalim amajlijom za sreću, poboljšava rezultat u golfu, spretnosti, pamćenju i anagramima. Učinak su pripisali većem povjerenju u vlastite sposobnosti, a ne samoj amajliji. [4]
Sažetak ne spominje potkovu, a pokusi ne govore ni o tome donosi li predmet ikakvu stvarnu sreću: mjerili su samo ponašanje ljudi koji vjeruju da imaju amajliju. [4]
Povezane stranice
Izvori
- Brand, J. Observations on the Popular Antiquities of Great Britain, novo izd. H. Ellis, sv. 3. London: George Bell, 1875.-1877., poglavlje „Sorcery or witchcraft“, str. 16-18 (Aubrey, Misson, potkove u Monmouth Streetu), i „Of finding or losing things“, str. 251 (Mason 1612., Boyle 1665.)
- Lawrence, R. M. The Magic of the Horse-Shoe, with Other Folk-Lore Notes. Boston: Houghton, Mifflin, 1898., str. 7-9, 19-27, 89-91 i 105
- Wright, E. M. Rustic Speech and Folk-Lore. London: Oxford University Press, 1913., poglavlje „Charms and Medical Lore“, str. 230
- Damisch, L., Stoberock, B. i Mussweiler, T. (2010). Keep Your Fingers Crossed! How Superstition Improves Performance. Psychological Science, 21(7), 1014-1020 (otvoren sažetak).