Visak: povijest proricanja njihalom
Prsten na niti koji skače od slova do slova spominje se u rimskom izvještaju iz četvrtog stoljeća. U devetnaestom ga je stoljeću francuski kemičar objasnio pokretima vlastite ruke.

Ukratko
- Najstariji opis proricanja prstenom na niti koji navodi Chevreul potječe od Amijana Marcelina iz četvrtog stoljeća, a dio je iskaza o zavjeri protiv cara Valensa. [1][2]
- Njihalo (visak) u ruci predmet je europskih rasprava od 1798. do 1833. Chevreul je 1812. pokusima zaključio da ga pokreću neosjetni mišićni pokreti same osobe. [2][3]
- Faraday je 1853. istim načelom objasnio pomicanje stolova. Wegner (2003.) takve pojave ubraja među automatizme u kojima doživljaj vlastite volje može biti pogrešan. [4][5]
Što je ideomotorni učinak?
Ideomotorni učinak označava pokret koji nastaje pod utjecajem misli, očekivanja ili predodžbe o pokretu, bez svjesne namjere da se izvede; osoba pritom ne mora biti svjesna vlastitog mišićnog doprinosa, pa ga može doživjeti kao da dolazi izvana. Chevreul ga je istražio 1812., kad ga je prijatelj Deleuze potaknuo da provjeri izvješća o njihalu koja su objavili Fortis i Amoretti. Željezni prsten na konopljinoj niti držao je u ruci nad živom, nad nakovnjem i nad živim životinjama, a prsten se u svakom slučaju njihao. Kad bi između sebe i žive stavio staklenu ploču ili kolut smole, njihanje bi se smanjilo i prestalo, a vratilo bi se čim bi predmet uklonio. Kad bi mu ruka bila poduprta, pokazalo se da gibanje ovisi o položaju šake. Kad su mu oči bile zavezane, njihanje je slabilo, a predmeti ga više nisu zaustavljali. Kad bi se prsten smirio, ostajao je miran otprilike petnaest minuta, iako su predmeti bez njegova znanja stavljani i uklanjani. [2]
Zaključak je bio da ruka nesvjesno čini sitan pokret, a da pogled na prsten koji se njiše pojačava "sklonost pokretu" pa se njihaji povećavaju. [2][3] Chevreul je načelo izrekao kao "usku vezu" između nekih pokreta i misli o njima, i bez svjesne volje. U pismu Ampèreu iz 1833. priznaje da, bez tog objašnjenja, ne bi imao razloga ne vjerovati u čarobni prutić za traženje vode. [3] Wegner (2003.) navodi proricanje njihalom među automatizmima: pojavama u kojima ljudi doživljavaju nenamjeran pokret i pripisuju ga duhovima ili drugim silama. Za okretanje stolova, kao primjer, kaže da su Faradayeva istraživanja pokazala da je izvor pokreta u samim sudionicima, pa je doživljaj volje u tom slučaju bio posve pogrešan pokazatelj uzroka radnje. [5]
Što je zabilježeno u antici?
Najstariji spomen koji Chevreul navodi dolazi iz 29. knjige Amijana Marcelina; opisani postupak (prsten obješen o nit nad pločom sa slovima) srodan je kasnijem proricanju njihalom, ali nije njihalo u današnjem smislu. Prema njegovu izvještaju, za cara Valensa, koji je vladao od 364. do 379., u Antiohiji su suđeni ljudi osumnjičeni da su magijom pokušali doznati tko će nasljediti cara. [1][2] Dvojica optuženih, Patricije i Hilarije, isprva su proturječili jedan drugome. Postupak su opisali tek nakon mučenja, kad su im bokovi bili izbrazdani, pa to nije neovisno potvrđen opis rituala; iskaz je dan kad je u sudnicu uneseno tronožje kojim su se služili. [1]
Hilarije je opisao pomagalo: stolić od lovorovih grančica "na priliku delfskog tronošca", posvećen tajnim zaklinjanjima, s okruglom pločom od različitih kovina. Na njezinu su rubu, u odmjerenim razmacima, bila urezana dvadeset i četiri slova abecede. Čovjek u lanenoj odjeći i lanenim sandalama, s vrpcom oko glave i grančicama stabla dobrog znamenja, stajao je nad stolom kao svećenik i njihao prsten privezan na vrlo tanku lanenu nit. Prsten je, prema Hilariju, prelazio od slova do slova i slagao heksametre kao pitijski stihovi ili izreke proročišta u Brankidima. Na pitanje tko će naslijediti cara dotaknuo je slova ΘΕΟ, a netko od nazočnih uskliknuo je da se tim imenom misli na Teodora. [1] Urednik izdanja bilježi da bi isto predskazanje jednako pristajalo Teodosiju, koji je Valensa uistinu naslijedio, te da neki pisci taj postupak opisuju drukčije. [1]
Treba imati na umu što je ovaj izvor: to je iskaz dobiven mučenjem, preuzet u povijesno djelo, a ne zapisnik sa sastanka zavjerenika. Chevreul ga navodi kao dokaz da je prsten na niti stariji od novovjekovnih pokusa, ali sam priznaje da je latinski izvornik na tom mjestu vrlo nejasan: nije sigurno jesu li izvođači dirali stol niti kako su se prsten i ploča zajedno gibali. Dva starija francuska prijevoda (de Marolles 1672., de Moulines 1776.) razlikuju se upravo u tome pomiče li se stol. [2]
Što o razdoblju do 19. stoljeća kažu izvori?
Chevreul u svojem povijesnom pregledu nakon Amijana navodi dvije knjige iz 17. stoljeća. Schott u djelu Physica curiosa (1662.) spominje njihalo za određivanje sati u danu. Prema navodu preko oca Lebruna, ne vjeruje da je uzrok u krepostima prutića ili prstena: pripisuje ga prijevari izvođača, skrivenu djelovanju demona ili uobrazilji, ali oprezno dodaje da se ne bi usudio tvrditi to općenito, jer su pobožni i pošteni ljudi izvještavali o uspjehu. [2] Athanasius Kircher također spominje njihalo u djelu Mundus subterraneus (1678.), no Chevreul ne donosi ni navod ni pojedinosti. [2] Chevreul usto primjećuje da ne pamti da su ta mjesta bila navođena u kasnijim spisima o njihalu. [2]
Od Fortisa do Chevreula
Prema Gerboinu, pojava je 1798. privukla pozornost kapetana Ulliaca: dijete je držalo nit s malom šupljom drvenom kuglom u kojoj je bilo sjemenja, a kugla je počela kružiti, što je Gerboinu sugeriralo "snažan i djelatan uzrok". Isti su pokus potom uspješno ponovili Ulliac, njegova žena, Desgranges i Gerboin. Gerboin, tada profesor u Strasbourgu, objavio je 1808. Recherches expérimentales. [2] Fortis je, prema istom izvoru, opisao kocku željeznog pirita na niti između dvaju prstiju. Nakon njegove smrti (1803.) pokuse je nastavio Ritter, o čijim se rezultatima 1807. izvijestilo u tübingenskom listu Feuille du Matin: njihalo se vrtjelo u različitim smjerovima nad polovima magneta, nad metalima, vodom i dijelovima tijela, ovisno o načinu, ruci i smjeru primicanja. Ritter je zaključio i da je prutić za pronalaženje vode "dvostruko njihalo". [2]
Chevreul je svoja opažanja iz 1812. objavio tek 1833.: pismo Ampèreu napisao je u l'Hayu 23. ožujka, a tiskano je u Revue des Deux Mondes 1. svibnja. Čitao ga je i Ørsted u Kopenhagenu i, prema Chevreulu, potpuno se složio. [2][3] Godine 1854. Chevreul je problemu posvetio cijelu knjigu, De la baguette divinatoire, du pendule dit explorateur et des tables tournantes. [2] Između tih dvaju datuma Faraday je u lipnju 1853., u pismu uredniku londonskog Timesa, objavio da je pomicanje stolova posljedica nenamjernog mišićnog djelovanja, a ne elektriciteta, magnetizma ni nepoznate sile. Izradio je pokazivač koji otkriva guraju li sudionici stol bočno, a kad su ga sudionici mogli vidjeti, učinak je nestajao. [4]
Legenda
Prema Hilariju u Amijanovu izvještaju, posvećen prsten na lanenoj niti prelazio je od slova do slova i slagao heksametre kao proročišta u Delfima i Brankidima. [1]
Prema izvješćima s početka 19. stoljeća, njihalo se vrtjelo različito nad magnetima, metalima, vodom i dijelovima tijela; Ritter je zaključivao da isti uzrok pokreće prutić i njihalo. [2]
Prema Gerboinu, kugla na niti koju je držalo dijete 1798. počela je kružiti, a on je u tome vidio snažan i djelatan uzrok. [2]
Kronologija
- 4. stoljeće: Amijan Marcelin opisuje proricanje prstenom na niti u sudskom iskazu iz doba cara Valensa. [1]
- 1662.: Schott u djelu *Physica curiosa* spominje njihalo za određivanje sati. [2]
- 1678.: Kircher spominje njihalo u djelu *Mundus subterraneus*. [2]
- 1798.: Prema Gerboinu, prvi uočeni slučaj s kuglom na niti kod kapetana Ulliaca. [2]
- 1807.: Izvještaj o Ritterovim pokusima u tübingenskom listu *Feuille du Matin*. [2]
- 1808.: Gerboin u Strasbourgu objavljuje *Recherches expérimentales*. [2]
- 1812.: Chevreul provodi pokuse s prstenom na konopljinoj niti. [2][3]
- 1833.: Chevreulovo pismo Ampèreu (napisano 23. ožujka, tiskano 1. svibnja). [2][3]
- 1853.: Faraday piše *Timesu* (28. lipnja, tiskano 30. lipnja) da stolove pomiču mišići sudionika. [4]
- 1854.: Chevreul objavljuje knjigu o prutiću, njihalu i stolovima. [2]
- 2003.: Wegner u *Trends in Cognitive Sciences* piše o automatizmima i doživljaju volje. [5]
Ključne osobe i pojmovi
- Amijan Marcelin: Rimski povjesničar iz četvrtog stoljeća; u 29. knjizi opisuje proricanje prstenom na niti. [1]
- Michel-Eugène Chevreul: Francuski kemičar; pokusima iz 1812. i pismom iz 1833. objasnio je gibanje njihala. [2][3]
- Michael Faraday: Engleski fizičar; 1853. je mišićnim djelovanjem objasnio pomicanje stolova. [4]
- Daniel Wegner: Američki psiholog; automatizme tumači kao pogrešan doživljaj vlastite volje. [5]
- Ideomotorni učinak: Nesvjesni sitan mišićni pokret koji prati misao o pokretu, kako ga Chevreul opisuje kao "usku vezu" pokreta i misli. [2][3]
Što znamo
- Amijan Marcelin opisuje proricanje prstenom nad pločom s dvadeset i četiri slova; opis je dio iskaza koji su optuženi dali nakon mučenja, a urednik izdanja bilježi da neki pisci postupak opisuju drukčije. [1]
- Chevreul je 1812. pokusima pokazao da gibanje prstena na niti ovisi o položaju ruke i o tome vidi li osoba predmet, a ne o tvari ispod njega; objasnio ga je nesvjesnim mišićnim pokretom. [2][3]
- Faraday je 1853. pokazivačem pokazao da sudionici nenamjerno guraju stol i da učinak nestaje kad pokazivač vide. [4]
- Wegner navodi proricanje njihalom među automatizmima u kojima doživljaj vlastite volje ne odgovara stvarnom uzroku pokreta. [5]
- Istraživanje iz 2021. pokretom je snimalo prste sudionika i pokazalo da se iluzija njihala javlja kad prsti pokreću uteg frekvencijom bliskom njegovoj rezonantnoj, pa vrlo sitni pokreti daju vidljivo njihanje; uspješniji su bili sudionici koji su više micali prstima. [6]
- Od zapisa o njihalu u 17. stoljeću Chevreul navodi samo Schotta i Kirchera; Schottova je prosudba oprezna i ne odbacuje svjedočanstva pobožnih ljudi. [2]
Otvorena pitanja
- Koliko se Amijanov opis podudara sa stvarnim postupkom? Izvor je iskaz dobiven mučenjem, a urednik napominje da drugi pisci postupak opisuju drukčije. [1]
- Kako se njihalo koristilo između Amijana i 17. stoljeća? Chevreul u svojem pregledu ne navodi zapise iz tog razdoblja. [2]
- Je li među Ritterovim suvremenicima bilo onih koji su pojavu pripisivali vanjskoj sili? Chevreul bilježi takva izvješća, a rješava ih pokusima iz 1812. [2]
Povezane stranice
Za daljnje istraživanje
- Wegner, D. M. (2002). The Illusion of Conscious Will. Cambridge, MA: MIT Press.
- Carpenter, W. B. (1875). Principles of Mental Physiology. New York: D. Appleton & Company.
- Atlas tajni: članak o Ouija ploči, koja se objašnjava istim načelom.
Izvori
- Ammianus Marcellinus. Rerum gestarum libri XXIX, 1, 28-33 (engleski prijevod u: The Roman History, sv. III, Loeb Classical Library, 1939.)
- Chevreul, M.-E. (1854). De la baguette divinatoire, du pendule dit explorateur et des tables tournantes. Paris: Mallet-Bachelier, 2. dio, pogl. 1, 2 i 4 (§ 158-161, 172-174).
- Chevreul, M.-E. (1833). Lettre à M. Ampère sur une certaine classe de mouvemens musculaires. Revue des Deux Mondes, sv. 2, str. 258-266.
- Faraday, M. Pismo uredniku Timesa, 28. lipnja 1853. (objavljeno u Timesu 30. lipnja 1853., str. 8). Ɛpsilon: The Michael Faraday Collection, br. Faraday2691.
- Wegner, D. M. (2003). The mind's best trick: how we experience conscious will. Trends in Cognitive Sciences, 7(2), 65-69.
- Moving objects by imagination? Amount of finger movement and pendulum length determine success in the Chevreul pendulum illusion. Human Movement Science (2021). (otvoren je sažetak)