Olaus Magnus i morske nemani s Carte marine

Švedski nadbiskup u progonstvu nacrtao je more puno nemani i tvrdio da ih opisuje po riječima ribara. Što je od toga čuo, što pročitao, a što stvarno vidio?

Obojena karta sjevernog Atlantika: Island s gradovima i vulkanima, kompas i Mare glaciale, norveška obala s Finnmarkom i Laponijom, a u moru brodovi te nemani, među njima crvena zmija koja se uvija oko broda i zelena neman s rogom na njuški
Olaus Magnus, Carta marina, 1539., sjeverozapadni dio s Islandom i Norveškim morem (spojeni listovi A i B); spoj listova Jeff Dahl prema snimci iz knjižnice James Ford Bell, javno vlasništvo, Wikimedia Commons

Ukratko

  • Olaus Magnus, katolički svećenik u izbjeglištvu, objavio je kartu Carta marina (Venecija, 1539.) i knjigu *Historia de gentibus septentrionalibus* (Rim, 1555.); o morskim nemanima govori njezina XXI. knjiga. [1][8][9]
  • U toj knjizi nema riječi "kraken". Zmiju od više od 200 stopa Olaus donosi kao jednoglasnu tvrdnju ljudi s norveške obale, a kita-otok prepisuje iz starijih pisaca; sam kaže da je jednog dugog crva "često vidio". [3][5][6][7]
  • Erik Pontoppidan (1752.-1753.) nazvao je Olausovu priču o kitu-otoku izmišljotinom, a vlastitog krakena zamislio kao životinju iz roda polipa ili zvjezdolikih životinja. [10] Divovska lignja dobila je znanstveni opis i ime *Architeuthis* sredinom 19. stoljeća zahvaljujući Japetusu Steenstrupu, premda raniji zapisi o takvim životinjama postoje. [12]

Karta i knjiga

Carta marina tiskana je 1539. u Veneciji, i to na više listova; u muzeju na Orkneyju čuvaju primjerak sastavljen od devet listova označenih slovima od A do I. [8][9] Olaus je bio izbjeglica: s bratom Johannesom, nadbiskupom Uppsale, napustio je Švedsku zbog sukoba s Gustavom Vasom i reformacije. Nadbiskupom je postao nakon bratove smrti 1544., ali se u Švedsku više nije mogao vratiti. [9][8] Knjiga Historia de gentibus septentrionalibus objavljena je u Rimu 1555., kao pratnja karte, a u zaglavlju XXI. knjige naslovljen je kao "Gotski nadbiskup uppsalski". [1][8]

XXI. knjiga zove se De piscibus monstrosis, "O čudovišnim ribama", i ima pedeset poglavlja. [1] Prema Public Domain Reviewu, XXI. knjiga dokumentira gotovo sve morske zvijeri s karte. [9]

Što točno piše u XXI. knjizi

U predgovoru Olaus kaže da golemi ocean rađa neobična stvorenja i da treba vjerovati da sve što nastaje igdje u prirodi postoji i u moru. [1] Spominje i morske ljude, koji se noću penju na brodove, a brod se pod njima spusti; prema pouzdanoj tvrdnji norveških ribara nastaje strašna oluja ako se uhvaćeni ne pusti, pa ribarski običaj nalaže da se takva stvorenja odmah puste, a užad s udicama prereže. [1] U 1. poglavlju spominje i nemani oblika "čovjeka pod kukuljicom"; ako ga ribari nepromišljeno uvuku u brod, zaglušuje ih zavijanje i buka drugih morskih zvijeri, pa ne mogu ni bacati udice ni veslati dok ga ne puste. [2]

Najvažnije tvrdnje, poglavlje po poglavlje: [1][2][3][4][5][6][7]

  • Nemani s obale Norveške (V.). Glave su četvrtaste i bodljikave, s dugim rogovima "poput iščupanog korijena stabla", dugačke deset ili dvanaest lakata, crne, s očima čija je zjenica velika kao lakat i crvena poput vatre; dlake su guste kao guščje perje i vise poput brade, a tijelo je prema glavi maleno. Jedna takva zvijer, piše Olaus, lako potopi mnogo velikih brodova. [3]
  • Fiziter i kitovi (VI., XXV., XXVI.). Fiziter se diže iznad jarbola brodova i izbacuje vodu koja ih može slomiti; Olaus se tu poziva na Strabona, Plinija i druge. [4] Kita-otok opisuje u 25. poglavlju: mornari ga zamijene za otok, spuste se na njega, zabiju kolce i nalože vatru, a kit, osjetivši vatru, zaroni. [6]
  • Zmija (XLIII.). Mornari i trgovci na norveškoj obali jednoglasno tvrde da u hridima i spiljama kraj Bergena obitava zmija duža od dvjesto stopa i debela dvadeset; u ljetnim noćima izlazi jesti telad, janjce i svinje, ima dlake duge kao lakat, oštre crne ljuske i plamene oči, a oko brodova se diže poput stupa i grabi ljude. [7]
  • Crv (XXXVII.). Na norveškoj obali živi sivozelen crv dug četrdeset lakata ili više, debljine tek dječje ruke; Olaus za njega kaže da ga je "često vidio". [5]

Što je čuo, što je pročitao, što je vidio

Čuo. Zmija je izričito ribarska i mornarska tvrdnja: Olaus ne piše "vidio sam", nego da to jednoglasno svjedoče oni koji se bave morem. [7] Nemane iz 5. poglavlja opisuje bez "vidio sam", a kao potvrdu navodi dugo pismo nidaroskog nadbiskupa Erika Valkendorfa papi Lavu X. oko 1520., uz koje je bila priložena posoljena glava druge takve nemani (prema Olausu). [3] Pismo i glavu ovdje ne možemo provjeriti; znamo samo što Olaus o njima piše.

Pročitao. Najslavnija slika, kit kao otok, nije mornarska priča s Norveškog mora, nego citat. Olaus ga potkrepljuje redom autoritetima: Ambrozijem, Jeronimom, knjigom De natura rerum i putovanjem svetog Brendana, koji je s drugovima sletio na golemu ribu po imenu Iason. [6] Poglavlje o fiziteru i kitovima slično se oslanja na stare pisce. [4] Opis nasukane nemani iz 1532. (XIII.) nije njegovo opažanje, nego prijepis opisa jednog engleskog plemića, koji kaže da je 27. kolovoza 1532. sam bio na obali kod Tynemoutha; dužinu od oko devedeset stopa (trideset lakata) navode oni koji su životinju prvi vidjeli. [11]

Vidio. Za crva iz 37. poglavlja Olaus tvrdi: "Hunc vermem saepius vidi" ("Ovog sam crva često vidio"); dodaje da se, po uputi mornara, uzdržavao od dodira s njim. [5] Među poglavljima koja ovaj članak navodi to je jedini slučaj da Olaus izričito govori iz vlastitog iskustva. Pontoppidan piše da za takvog crva nije čuo od nikoga drugog i da bi Olausu jedva povjerovao da ovaj ne tvrdi kako to zna iz vlastitog iskustva; duljinu od osamdeset stopa drži vjerojatnom tiskarskom pogreškom. [10]

Zmiju koja se 1522. vidjela kraj otoka Moos u biskupiji Hamar Olaus opisuje bezlično ("viđena je") i procjenjuje na pedeset lakata, zaključivši to iz daljine; prema njegovu pripovijedanju za njom je slijedilo svrgavanje kralja Kristijana II. [7] Tako i u 1. poglavlju: nemani s lavljim ili ljudskim licem, izvučene iz mora, prema Olausu naviještaju razdor i ratove na kopnu. [2][7]

Tu je i morska svinja iz 27. poglavlja, 1537. viđena u Njemačkom moru: glava svinjska, četiri zmajeve noge, rašljasti rep. Olaus pripominje da je u Rimu tada tiskano tumačenje što koji dio znači, i to kao opomena protiv krivovjeraca. [15]

Kako su ga čitali

Nemani s karte ubrzo su se rasule drugim knjigama. Gesnerov drvorez zmije (1558.) obrnuta je Olausova slika, ali Gesner izričito odbija odgovornost za ono što Olaus piše o morskim zvijerima; Edward Topsell prenio ga je 1608. [9] O Topsellu vidi i članak Bazilisk od Plinija do Topsella. Ortelijev atlas, prema Mariners' Museumu, preuzima mnoge nemani iz Olausovih crteža, ali ih češće prikazuje kao primjerke nego kao napadače. [14] Olausova morska neman s golemim rogom na čelu jedna je od naznaka da "rog jednoroga" dolazi iz mora: vidi Narval i "rog jednoroga". Za srednjovjekovnu predaju o životinjama vidi i Aberdeenski bestijarij.

Pontoppidan, biskup bergenski, u djelu o prirodnoj povijesti Norveške (1752.-1753.) govori o "krakenu": okrugloj, plosnatoj životinji punoj "ruku ili grana" i najvećoj na svijetu. Ribari, piše, na pučini naiđu na plićinu gdje je mora manje nego što bi smjelo biti, a ribe je mnogo; tada znaju da se pod njima diže kraken. [10] Olausovu priču o kitu-otoku nazvao je općepoznatom izmišljotinom ("notoriously fabulous and ridiculous romance"), a pokretne otoke koji se pojavljuju i nestaju pripisao je krakenu. [10] Smatrao je da kraken pripada vrsti polipa ili zvjezdolikih životinja, a ne lignji. [10]

Znanost je do divovske lignje došla drugim putem. Prema Salvadoru i Tomotani, čini se da je najstariji potvrđeni zapis divovske lignje lešina na Thingøre Sandu na Islandu 1639.; Steenstrup je životinju opisao nakon što se divovski glavonožac nasukao na plaži Raabjerg u Danskoj u prosincu 1853., a ime Architeuthis objavio je 1857. [12] Isti autori navode da se među Olausovim opisima, prema Ellisu (2004.), jedan čini odnositi na divovsku lignju; koji, ne navode. [12] Henry Lee je 1883. tvrdio da se Olausova zmija temelji na pričama o divovskim lignjama, a Oudemans 1892. da je većina od 187 prijavljenih "morskih zmija" bila tuljana. [9]

Legenda

Prema ribarima s norveške obale, kraj Bergena u hridima živi zmija duža od dvjesto stopa, koja izlazi noću i grabi ljude s brodova. [7]

Prema Olausu, nemani s četvrtastim glavama i rogovima mogu potopiti mnogo brodova; kao potvrdu navodi da je nidaroski nadbiskup papi poslao pismo uz posoljenu glavu druge takve nemani. [3]

Prema starijim piscima koje Olaus navodi, kit može izgledati kao otok pa mornari na njemu ložu vatru. [6]

Prema norveškim ribarima, morski ljudi nose oluju ako se uhvaćeni ne puste. [1]

Kronologija

  1. oko 1520.: Nidaroski nadbiskup Erik Valkendorf šalje papi Lavu X. pismo uz posoljenu glavu morske nemani (prema Olausu). [3]
  2. 1522.: Prema Olausu, viđena je morska zmija kraj otoka Moos. [7]
  3. 1539.: Tiskana Carta marina u Veneciji. [9]
  4. 1544.: Umro je Johannes Magnus; Olaus postaje nadbiskup Uppsale. [8]
  5. 1555.: *Historia de gentibus septentrionalibus*, Rim. [1][8]
  6. 1639.: Najstariji pouzdani zapis lešine divovske lignje, Island. [12]
  7. 1752.-1753.: Pontoppidan, *Natural History of Norway* (norveški izvornik); engleski prijevod 1755. [10]
  8. 1857.: Steenstrup objavljuje ime *Architeuthis*. [12]

Ključne osobe i pojmovi

  • Olaus Magnus: Švedski svećenik, autor Carte marine i Historije; živio izvan Švedske. [8][9]
  • *Historia de gentibus septentrionalibus*, XXI. knjiga: *De piscibus monstrosis*, pedeset poglavlja o morskim nemanima. [1]
  • Erik Valkendorf: Nidaroski nadbiskup čije pismo Olaus navodi kao dokaz. [3]
  • Erik Pontoppidan: Bergenski biskup; u prirodopisnom djelu iz 1752.-1753. opširno opisuje kraken. [10]
  • Japetus Steenstrup: Danski prirodoslovac koji je 1857. opisao divovsku lignju. [12]

Što znamo

  • Olaus u XXI. knjizi razlikuje što kaže ribarska predaja, što stari pisci i što on sam; u poglavljima navedenim u ovom članku samo za crva izričito tvrdi da ga je često vidio. [5][7][6]
  • Riječ "kraken" ne pojavljuje se u XXI. knjizi. [1]
  • Pontoppidan je zamislio kraken kao polipa ili zvijezdu, a ne kao divovsku lignju. [10]
  • Divovsku lignju znanost je opisala sredinom 19. stoljeća (1857.). [12]
  • Olausovo poglavlje o polipu (XXXIV.) opisuje običnu hobotnicu s osam krakova i malim tijelom, bez mjera nemani. [13]

Otvorena pitanja

  • Koji je opis u Olausovoj knjizi odgovarao divovskoj lignji (Ellis, 2004., prema [12]); autori ne preciziraju.
  • Nije otvoren prijevod Hakluytova društva (1996.-1998.), pa se citati temelje na latinskom izdanju iz 1555.
  • Pismo nadbiskupa Valkendorfa i priložena glava u izvorima nisu provjereni.

Povezane stranice

Za daljnje istraživanje

  • Olaus Magnus. *Description of the Northern Peoples*, ur. P. G. Foote. London: Hakluyt Society, 1996.-1998.
  • Lee, Henry. *Sea Monsters Unmasked and Sea Fables Explained*. London, 1883.
  • Oudemans, A. C. *The Great Sea-Serpent*. Leiden, 1892.

Izvori