Picatrix (Ghāyat al-ḥakīm)
Kako je arapski priručnik o talismanima i magiji planeta stigao do latinskih čitatelja preko kastiljskog prijevoda i što se o tome zna?

Ukratko
- Arapski izvornik, *Ghāyat al-ḥakīm*, prema starijem datiranju nastao je u Španjolskoj 1047.-1051. [2]; noviji radovi pripisuju ga Maslami ibn Qasimu al-Qurtubiju († 964.), što bi ga smjestilo u 10. stoljeće. [4][6]
- Pingree autora naziva pseudo-Majritijem; prevoditelji su poznati samo uz upitnik. [1]
- Kritičko izdanje latinskog teksta izašlo je tek 1986. [1]
Arapski izvornik
Latinski Picatrix inačica je arapskog djela Ghāyat al-ḥakīm, koje bi se moglo prevesti kao "Cilj mudraca". [1][2] Arapski je tekst 1933. objavio Hellmut Ritter (Studien der Bibliothek Warburg, 12); Ritter i Martin Plessner priredili su njemački prijevod (Warburg Institute, 1962.), a španjolski prijevod objavio je 1982. M. Villegas. [1]
Tradicija djelo veže uz Majritija, ali David Pingree autora naziva pseudo-Majritijem: ne uvjerava ga Sezginov argument da je on zapravo Abu Maslama Muhammad ibn Ibrahim ibn Abd al-Da'im al-Majriti, kojega su vrlo rano zamijenili sa slavnijim Abu al-Qasimom Maslamom ibn Ahmadom al-Majritijem. [1] Prema starijem datiranju djelo je nastalo u Španjolskoj 1047.-1051.; Ibn Haldun ga je smatrao djelom Maslame al-Majritija. [2]
Taj je pogled poslije osporen. Maribel Fierro (1996.) pripisala je Ghāyat al-ḥakīm Maslami ibn Qasimu al-Qurtubiju († 964.), andaluzijskom učenjaku. [4] Godefroid de Callataÿ (2013.) potvrđuje tu identifikaciju novim podacima, a de Callataÿ i Moureau (2016.) takvu atribuciju drže ispravnom i objašnjavaju nizom zabuna zbog kojih je djelo pripisano astronomu Maslami al-Majritiju. [5][6] Ako je atribucija točna, djelo je starije od Maslamine smrti 964., pa se datacija 1047.-1051. ne može održati. Pingreeovo izdanje iz 1986. prethodi tim radovima.
Ime Picatrix ostaje zagonetno. Navodi se tumačenje da je to iskrivljeni oblik Hipokratova imena preko arapskog Buqrāṭīs, ali Pingree ne prihvaća nijedan pokušaj da se Buqrāṭīs, odnosno Picatrix, poistovjeti s grčkim autorom, bilo Hipokratom bilo Harpokrationom. [1][2]
Kastiljski prijevod za Alfonsa X.
Latinski predgovor pripovijeda da je Alfonso, "kralj Španjolske i cijele Andaluzije", naredio da se knjiga s najvećom revnošću i marljivošću prevede s arapskoga na španjolski, na slavu Božju i radi prosvjetljenja latinskih učenjaka kojima nedostaje knjiga starih filozofa. Djelo je, kaže predgovor, dovršeno 1256., a ta je godina navedena i prema Aleksandrovoj, Cezarovoj i arapskoj eri. [1] Prema latinskom predgovoru, kastiljski je prijevod dovršen 1256., a nastao je na dvoru Alfonsa X. Mudrog (el Sabio). [1][2]
Kastiljska se inačica izgubila, a latinski tekst potječe iz nje. [2] Zato Pingree arapski tekst drži vodičem kroz latinski: španjolski je prevoditelj, piše, činio brojne pogreške, a latinski prijevod njegove inačice često je gotovo nerazumljiv. [1]
### Tko je preveo
Pingree smatra mogućim, uz upitnik, da je španjolski prijevod napravio Yehuda ben Moshe, a latinski Aegidius de Thebaldis. [1] Prema Lauri Fernández Fernández, Yehuda ben Moshe (Judah ben Moses) bio je član kraljeva tima znanstvenih suradnika, a neki mu autori pripisuju i kastiljski prijevod Libro de la mágica de los signos, to jest Picatrixa. [3] Aegidio de Tebaldi bio je jedan od talijanskih suradnika dvora i s Pietrom de Reggio izradio je jedan od latinskih prijevoda djela Libro conplido en los iudizios de las estrellas. [3]
Što djelo sadrži
Latinski tekst umijeće koje opisuje naziva nigromancia i pod tim imenom razumije sve što čovjek čini i što prate osjeti i duh, a općenito sve što je skriveno osjetilima i što većina ljudi ne razumije kako nastaje. Sastav slika (talismana) opisuje kao duh u tijelu, za razliku od alkemije, koja je tijelo u tijelu. [1] U prvoj knjizi, koja počinje govorom o Bogu kao prvoj istini, autor tvrdi da se tajna knjige ne može steći dok se prije ne stekne znanje, i to učenjem po redu. [1] Latinski predgovor još kaže da su filozofi tu znanost skrivali tuđim riječima i znakovima, a da je autor sastavio knjigu kako bi razjasnio njezine putove, te da je želi vidjeti samo u rukama mudrača koji će je upotrijebiti na dobro. [1]
Prema latinskom predgovoru, knjiga se dijeli na četiri dijela. [1] - Prva knjiga govori o nebu i njegovu učinku preko slika; u njoj su poglavlja o dvadeset i osam Mjesečevih postaja i niz kratkih odlomaka o slikama, svaki s naznačenom svrhom, od naklonosti vladara i umnažanja uroda do liječenja uboda škorpiona. [1] - Druga govori općenito o likovima neba, o gibanju osme sfere i njihovim učincima na svijetu, a poglavlja se bave i podjelom te znanosti među narodima te likovima planeta i dekana, uključujući "mišljenje Indijaca". [1] - Treća obrađuje svojstva planeta i znakova zodijaka, njihove boje, odjeću i kađenja, pripisane im biljke, životinje i minerale te, prema latinskom predgovoru, kako se s duhovima planeta može govoriti; kazalo izdanja navodi i popise pripravaka za ljubav i neslogu, uspavljivanje i otrove. [1] - Četvrta obrađuje svojstva duhova i ono što valja držati u toj umjetnosti; među poglavljima su ona o Kaldejcima i o deset znanosti koje umjetnost zahtijeva. [1]
U trećoj knjizi autor tvrdi da je knjigu sastavio uz mnogo truda, proučivši 224 knjige starih mudraca od riječi do riječi i šest godina neprekidno radeći na njoj, a iz svih ih je izabrao "kao cvijet i ljiljan". [1]
Latinski rukopisi
Pingree sačuvane latinske rukopise dijeli na šest razreda: pet ih potječe od rukopisa koji je sredinom 15. stoljeća bio u Italiji, a šesti od srodnog kodeksa iz okolice Liègea iz 1380-ih. Arhetip je na marginama imao varijante od kojih neke sežu do izvornog latinskog prijevoda, ali i gradivo iz sredine 14. stoljeća. [1]
Krakovski kodeks (Sveučilišna knjižnica Jagiellonica 793) sadrži dio Picatrixa s ilustracijama planetarnih i dekanskih likova; u istom su kodeksu Hipokratov spis o krizama prepisan 1459. i marginalna bilješka iz 1458. [1] Bečki rukopis (Österreichische Nationalbibliothek 3317) prepisan je 1466. i pripadao je knjižnici Rudolfa II. [1] Darmstadtski rukopis (Hessische Landes- und Hochschulbibliothek 362) dovršen je 19. svibnja 1509., a firentinski u Brisighelli kraj Faenze 21. svibnja 1536. [1] Hamburški rukopis iz 18. stoljeća završava napomenom o prijepisu u "secundo Trudone" 1386.; Pingree "secundo Trudone" čita kao pogrešno čitanje imena Sancto Trudone (St Trond kraj Liègea) i smatra vjerojatnijim da datum doista potječe od starijeg predloška. [1]
Rukopisi su putovali i Engleskom. Podrijetlo jednog razreda Pingree vidi u primjerku koji je 1592. stekao Simon Forman. Rukopis Sloane 3679 vjerojatno je prijepis primjerka što ga je Richard Napier od Formana dobio 1599. ili nešto poslije; naslijedio ga je 1634. nećak, Sir Richard Napier, koji je, prema Ashmoleovoj bilješci, taj rukopis dao Williamu Lillyju; Ashmole ga je potom od Lillyja dobio u zamjenu za drugi primjerak istog djela, u kvartu. Rukopis Sloane 1302 prepisali su nepoznati pisar i Elias Ashmole, vjerojatno u studenome i prosincu 1647. [1] B. Walther mlađi prepisao je do 22. svibnja 1586. u Harpersdorffu izvatke iz Picatrixa; taj je lübečki rukopis izgubljen, vjerojatno uništen, u Drugom svjetskom ratu. [1] Latinski je tekst preveden, u cijelosti ili djelomice, na engleski, francuski, njemački, hebrejski i talijanski. [1]
Warburgovo izdanje
Izdanje latinskog teksta povjereno je Elsbeth Jaffé, no ona ga zbog emigracije i rata nije dovršila; umrla je 1971., a Pingree se poslužio njezinim bilješkama o rukopisima, vlasnicima i europskim magičarima. [1] Iste je godine Martin Plessner prvi razgovarao s Pingreejem o izdanju; Pingree je 1978.-1979. u Institute for Advanced Study u Princetonu riječ po riječ usporedio Picatrix s arapskim tekstom. [1] Svezak je izašao kao 39. u nizu Studies of the Warburg Institute (London, 1986.), s kritičkim tekstom, uvodom i kazalima riječi; opsežan kritički aparat tiskan je na mikrofišima. Uvodna riječ J. B. Trappa, urednika niza, izdanje opisuje kao ispunjenje obećanja Abyja Warburga. [1] Pingree je planirao drugi svezak o talijanskoj, francuskoj i engleskoj inačici te o utjecaju djela. [1]
Legenda
U lübečkom prijepisu iz kasnog 16. stoljeća naslov kaže da je djelo s barbarskog jezika preveo prvo na španjolski po nalogu Alfonsa, a poslije na latinski "časni opat Trithemius". [1]
U lübečkom izvatku iz 1586. autor se naziva "Piccatrix Hispaniensis", kao da je riječ o španjolskom filozofu. [1]
Slike

Ključne osobe i pojmovi
- Pseudo-Majriti: Pripisani autor arapskog djela *Ghāyat al-ḥakīm* prema Pingreeu (raniji pogled). [1]
- Maslama ibn Qasim al-Qurtubi († 964.): Prema novijim radovima (Fierro, de Callataÿ i Moureau), autor *Ghāyat al-ḥakīm*. [4][5][6]
- Alfonso X. Mudri (el Sabio): Kralj koji je, prema latinskom predgovoru, naredio kastiljski prijevod. [1][2]
- Yehuda ben Moshe: Mogući kastiljski prevoditelj, uz upitnik. [1][3]
- Aegidius de Thebaldis: Mogući latinski prevoditelj, uz upitnik; suradnik Alfonsova dvora. [1][3]
- Hellmut Ritter: Izdavač arapskog teksta (1933.). [1]
- Elsbeth Jaffé: Prva urednica latinskog izdanja, umrla 1971. [1]
- David Pingree: Urednik latinskog izdanja (Warburg Institute, 1986.). [1]
Otvorena pitanja
- Tko je napisao arapsko djelo i kada? Pingree ga je držao djelom pseudo-Majritija (datacija 1047.-1051.), a novija istraživanja pripisuju ga Maslami al-Qurtubiju († 964.). [1][2][4][6]
- Je li i latinski prijevod nastao po kraljevu nalogu ili poslije? Prema Fernández Fernández, to se ne može znati. [3]
Povezane stranice
Za daljnje istraživanje
- Pingree, D. (1980). Some of the Sources of the Ghāyat al-ḥakīm. Journal of the Warburg and Courtauld Institutes, 43, 1-15.
- Pingree, D. (1981). Between the Ghāya and the Picatrix I: the Spanish Version. Journal of the Warburg and Courtauld Institutes, 44, 27-56.
- Ritter, H. (ur.) (1933). Ghāyat al-ḥakīm (arapski tekst). Studien der Bibliothek Warburg, 12. Leipzig-Berlin.
Izvori
- Pingree, D. (ur.) (1986). Picatrix: The Latin Version of the Ghāyat al-ḥakīm. Studies of the Warburg Institute, 39. London: Warburg Institute
- Picatrix. Bibliotheca Philosophica Virtualis (BPHV), Università degli Studi di Napoli "L'Orientale"
- Fernández Fernández, L. (2022). The Libro de las tablas alfonsíes: New Documentary and Material Sources. U: Kremer, R. L., Husson, M., Chabás, J. (ur.), Alfonsine Astronomy: The Written Record. Turnhout: Brepols, 21-55
- Fierro, M. (1996). Batinism in Al-Andalus. Maslama b. Qasim al-Qurtubi (d. 353/964), Author of the "Rutbat al-Hakim" and the "Ghayat al-Hakim (Picatrix)". Studia Islamica, 84, 87-112
- De Callataÿ, G. (2013). Magia en al-Andalus: Rasā'il ijwān al-Ṣafā', Rutbat al-ḥakīm y Gāyat al-ḥakīm (Picatrix). Al-Qanṭara, 34, 297-344
- De Callataÿ, G., Moureau, S. (2016). De nuevo sobre Maslama Ibn Qāsim al-Qurṭubī, los Ijwān al-Ṣafā' e Ibn Jaldūn. Al-Qanṭara, 37(2), 329-372