Dodole i prporuše: zazivanje kiše u hrvatskim i južnoslavenskim običajima
Djevojčica ili dječak obavijen zelenilom obilazio je selo, domaćice su ga polijevale vodom, a pratnja je pjevala za kišu. Etnografi su običaj zapisivali od Istre do Makedonije.

Ukratko
- Dodole i prporuše narodni su običaji zazivanja kiše u vrijeme suše. Središnja osoba, obavijena zelenilom, obilazi domove, selo i polja, ukućani je polijevaju vodom, a pratnja pjeva i dobiva darove. [1]
- Prema etnologinji Vesni Čulinović-Konstantinović (1963.), dodole su zapisane od Makedonije do Banata, Bačke i Srijema te u Slavoniji, a prporuše od Križevaca i Žumberka do Istre, Kvarnera, Dalmacije i Boke kotorske. [1]
- U hrvatskim zapisima uz prporuše se češće javljaju dječaci i mladići, a uz dodole djevojčice i djevojke, no izvori pokazuju mnoga odstupanja. [1]
- Podrijetlo običaja i odnos dodola prema prporušama istraživačica ne smatra riješenima. [1]
Što su dodole i prporuše?
U etnološkoj literaturi dodole i prporuše spadaju među magijske obrede za osiguranje plodnosti, a cilj im je prizvati kišu u vrijeme suše. [1] Autorica navodi da obred ima središnji živi lik, koji u raznim krajevima nosi različita imena: doda, dodola, dodolica, dojdola, dudula, prporuša, prpac, perperuša i druga. [1] Središnja osoba obilazi domove, selo, polja i rijeku, a prati je nemaskirana pratnja. Dok pred kućom pratilje pjevaju posebnu pjesmu za kišu, dodola pleše i poskakuje. Domaćica je polijeva vodom, a cijelu skupinu daruje hranom. Poslije obilaska darovima se priređuje zajednički objed, a podijele se tako da središnja osoba dobije najveći dio. [1]
Autorica ističe dva glavna elementa: zelenilo i vodu. Središnji je lik obavijen lišćem i raslinjem, a polijevanje ga, prema njezinu tumačenju, povezuje s predodžbom da priroda oživljava pod kišom. [1] Najčešće su se rabili bazga (zova), aptovina, penjačice poput loze, škrobuta i pavitine, paprat ili bujad i drugo zeleno, vlažno bilje. Bazgu, prema autorici, drže za životno stablo, ali se i boje da ne postane kobna. [1]
Kako su običaj opisivali stariji zapisivači?
Vuk Stefanović Karadžić u rječniku iz 1818. jedan je od najstarijih opisivača: dodolom se zove djevojka koju su obložili travom i cvijećem tako da joj se tijelo ispod zelenila ne vidi. [1] J. Lovretić i B. Jurić objavili su 1897. opis dodola iz Otoka kraj Vinkovaca, koje su bile uvijene u bazgovo lišće tako da im se ni oči nisu vidjele. Zbog tako bogatog zelenila nastao je, navodi autorica, glagol "nadodoliti se" za pretjerano kićenje nekih žena. [1] Vuk je 1849. u zbirci poslovica zapisao i izreku "načinila se kao dodola". [1]
U novijim je zapisima zelenila sve manje. S. M. Mijatović zabilježio je početkom 20. stoljeća da je na dodoli ostao samo vijenac od trave, pšenice, kukuruza, vinove loze, ječma i grančica voćaka. [1] U Potnjanima kraj Đakova jedna je Romkinja 1957. kazivala da su dojdole, među njima i ona, "išle za kišu", da sada ne idu, ali da bi se, kad bi nastupila suša, spremile i otišle. Dodolu su prema tom kazivanju pratile četiri pjevačice, jer "dojdola ne pjeva". Obučena je bila u bazgovo granje koje je konopcem bilo svezano u suknju, bluzu i kapu. [1] U Baču u Bačkoj, prema zapisu iz 1949., mlađe dodole obukla je starija žena u samo zelenilo, gusto spleteno u dva dijela: jedan je bio kao suknja, a drugi kao košnica koja se nabije na glavu. Nakon devet godina stanke dodole su te godine ponovno obišle selo. [1]
U Pustoj Reci u Srbiji običaj se, prema zapisu, 1954. odvijao ovako: dan uoči obilaska sudionice su se hranile žitom, a noć su prospavale na golu zemljanom podu seoske kuće. Sljedećeg su jutra, okićene zelenilom, obilazile domove, pjevale pjesme za kišu i plesale, a od ukućana dobivale jaja i kukuruzno brašno. Obred je završavao na rijeci, gdje su pržile jaja i kuhale kačamak, ali je prije jela dio pripremljene hrane bacan u rijeku. [1]
Gdje su zapisane prporuše?
Običaj prporuša, kaže autorica, vrlo je blizak dodolama i u svojim se bitnim crtama podudara s njima: grupni obilazak domova i polja, kićenje zelenilom, polijevanje vodom, pjevanje magijskih pjesama i darivanje. [1] Prporuše se u zapisima nazivaju i parpuruša, perperuša, barbaruša, peperuda. [1] Jedan od najstarijih podataka potječe od S. Žiže iz 1889./1890. (Barban, Čepić i Tar u Istri). Žiža bilježi da su u Baški na otoku Krku prporuše bile djevojčice, a u Čepiću mladići koji su pod prozorima djevojaka pjevali pjesmu za kišu, dok su ih one polijevale vodom. [1] Neke je Žižine zapise 1896. u prvom svesku Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena objavio I. Milčetić. [1]
Slični su zapisi iz drugih krajeva. U Žumberačkom Mrzlom Polju Š. Bernas-Belošević je 1940./1941. zabilježila četiri djevojčice koje su išle selom s jednim dječakom, od glave do pete omotanim lišćem; on je vodio ophod, a pred kućom su ga polijevali vodom dok se pjevala pjesma o kiši. [1] Za okolicu Zadra kazivač je ispričao da su oko 1905. u Ražancu za suše išla djeca: stari su ljudi izabrali desetero djece od sedam godina nadalje i svako su prije obilaska u nekoj kući okitili zelenim grančicama pričvršćenim na odjeću. Selom su se kretali polagano, bez zadržavanja pred kućama i bez plesa za vrijeme polijevanja. [1] U Dubašnici na Krku prporuše su bila tri mladića od 15 do 16 godina; samo je jedan bio uvijen u paprat, a druga su dvojica nosila darove u posudi. [1] U okolici Knina zapisani su muškarci koji su se odijevali kao djevojke i bili okićeni pavitinom, a u Boki kotorskoj vođu ophoda zvali su prpac. [1] U Krnici kraj Pule 1951. u ophod su išle starije žene s vijencima od trtovine na glavi, pjevale su i obilazile polja. [1]
Podataka iz sjeverozapadnih kontinentalnih krajeva gotovo nema, a najsjeverniji nalaz imena "prporuša", prema jednoj nepotpunoj vijesti, potječe iz okolice Križevaca. [1] Razlika u spolu središnjeg lika nije pravilo: u Podibru je zapisano da dodola "muško obuče u ženske haljine", a u Čepinu kraj Osijeka dodola je 1950. bio petnaestogodišnji dječak kojega je čitava, preko glave, prekrilo lišće. [1] Autorica zato smatra da je izbor spola vjerojatno rezultat već razvijenog društvenog uređenja, a ne izvorna obilježja obreda. [1]
Što se pjevalo i što je to značilo?
Najstariju dodolsku pjesmu koju autorica navodi objavio je Vuk 1841. u Srpskim narodnim pjesmama. [1] U zapisima koje autorica analizira dodolske pjesme redovito imaju pripjev s riječju dodola ili dojdola, a prporuške ga nemaju. [1] Pjesme uglavnom mole boga za kišu, da orosi žito i vinovu lozu i da zemlja rodi, ali se razlikuju po formulacijama i motivima. U novijim zapisima sve više prevladava molba za opće blagostanje i plodnost. [1] U nekim se pjesmama javljaju i kršćanski motivi: u pjesmi iz Mrzlog Polja spominju se Marija i Isus, a pjesma iz Peroja u Istri završava riječju "amen". [1]
Autorica pjesme dijeli na starije, u kojima se želja za kišom izražava gotovo kao zapovijed prirodi, i novije, u kojima se pretvara u molbu bogu. [1] U nekim su se krajevima uz običaj vezali i drugi obredi. U Levču i Temniću dodole su, prema Mijatoviću, prije obilaska potapale u vodi križ. Autorica bilježi i da se na kraju obreda održavalo magijsko kupanje te da dodole gataju kroz sito hoće li biti rodna godina. [1]
Što autorica misli o podrijetlu običaja?
Čulinović-Konstantinović običaj tumači kao sklop imitativne i dodirne magije: polijevanjem središnjeg lika oponaša se kiša, a zelenilo povezuje čovjeka s vegetacijom. [1] Pretpostavlja da običaj ima korijene u najstarijim ratarskim kulturama, sve do neolitika; to je njezino tumačenje, bez izravne povijesne ili arheološke potvrde, a najstariji zapisi koje navodi potječu iz 19. stoljeća. [1] Slični se obredi javljaju diljem Balkana: rumunjski paparudă, bugarski peperuda i peperuga, albanski perperone, a običaj je poznat i u Mađarskoj. [1] Neki su istraživači (M. S. Thompson, G. F. Abbott i E. Fischer) zastupali slavensko podrijetlo; Thompson je naziv perperuna izvodio iz imena slavenskog boga Peruna. [1] Autorica ne zaključuje o podrijetlu: postavlja pitanje jesu li dodole i prporuše u biti isti običaj ili dvije tradicije koje su se tijekom vremena slile, i prepušta ga budućim istraživanjima. [1]
Legenda
Prema kazivaču iz Vlašića na Pagu (1961.), odmah poslije obilaska prporuša pala je kiša. [1]
Prema zapisima iz Srbije, središnja je osoba trebala biti najmlađe dijete u majke i nevina; ako obred ne bi bio okrunjen kišom, sumnjalo bi se u njezinu nevinost. [1]
Prema zapisu iz Puste Reke (1954.), dio pripremljene hrane bacao se u rijeku; autorica to vidi kao sjećanje na prastare žrtve vodi. [1]
Kronologija
- 1818.: Vuk Karadžić u rječniku opisuje dodolu. [1]
- 1841.: Vuk u *Srpskim narodnim pjesmama* objavljuje dodolsku pjesmu. [1]
- 1889./1890.: S. Žiža zapisuje prporuše u Istri; 1896. I. Milčetić objavljuje neke zapise u *Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena*. [1]
- 1897.: J. Lovretić i B. Jurić objavljuju opis dodola iz Otoka kraj Vinkovaca. [1]
- oko 1905.: Prporuše u Ražancu kraj Zadra. [1]
- 1940./1941.: Š. Bernas-Belošević bilježi prporuše u Mrzlom Polju Žumberačkom. [1]
- 1948. do 1954.: Zapisi iz Istre i okolice Zadra. [1]
- 1954.: Obred u Pustoj Reci u Srbiji. [1]
- 1963.: Objavljen članak Vesne Čulinović-Konstantinović; u *Vjesniku u srijedu* iste godine izvještaj o dodolama u selu Bodani. [1]
Ključne osobe i pojmovi
- Vuk Stefanović Karadžić: Srpski jezikoslovac i sakupljač narodnog blaga; 1818. opisuje dodolu, a 1841. objavljuje dodolsku pjesmu. [1]
- Vesna Čulinović-Konstantinović: Hrvatska etnologinja; autorica rada o dodolama i prporušama (*Narodna umjetnost*, 1963.). [1]
- Dodola: Središnji lik obreda za kišu, obično djevojčica ili djevojka, obavijen zelenilom. [1]
- Prporuša: Naziv istog sklopa običaja u hrvatskim krajevima, uglavnom za dječaka ili mladića; inačice: *prpac*, *peperuda*, *perperuša*, *barbaruša*. [1]
- Magija za kišu: Magijski obredi za prizivanje kiše; autorica ih ubraja u skupinu obreda za plodnost. [1]
Što znamo
- Dodole i prporuše zapisivani su od 1818. do 1950-ih na širokom području: dodole od Makedonije do Banata, Bačke, Srijema i Slavonije, prporuše u Istri, Kvarneru i Dalmaciji. [1]
- Ophod je imao središnji lik, obavijen zelenilom i polijevan vodom, uz pjesme za kišu i darove ukućana. [1]
- Pjesme su zapisane tek od 19. stoljeća; u zapisima koje autorica analizira dodolske imaju pripjev, a prporuške ga nemaju. [1]
- U 20. stoljeću običaj slabi, mijenja se i gubi dijelove; autorica bilježi da ga sve češće izvode Romkinje i Romi, u izvorniku nazvani "Cigani", i to tumači kao znak slabljenja običaja. To je ocjena etnološkog pristupa iz 1960-ih; sama promjena skupine izvođača ne dokazuje da običaj nestaje. [1]
- Podrijetlo i odnos dodola prema prporušama nije utvrđen. [1]
- Što su sudionici i promatrači vjerovali o učinku obreda, izvor bilježi samo pojedinačno (primjeri s Paga i iz Srbije). [1]
Otvorena pitanja
- Jesu li dodole i prporuše u biti isti običaj, jedinstvenog podrijetla? Autorica ostavlja pitanje otvorenim. [1]
- Koje su sve etničke skupine bile nositelji običaja i kakva je bila uloga slavenskih naroda u njegovu nastanku? Autorica navodi da će to možda razjasniti buduća istraživanja. [1]
- Je li običaj gdjegdje živ i danas? Zapisi koje autorica navodi završavaju 1963. [1]
Povezane stranice
Za daljnje istraživanje
- Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, sv. I (1896.) i II (1897.). Zagreb: JAZU (Milčetić, Lovretić i Jurić).
- Karadžić, V. S. (1841). Srpske narodne pjesme, knj. I. Beč.