Don Illán iz Toleda

U podzemnoj sobi ispod rijeke Tag dekan je želio naučiti nekromanciju, a naučio je nešto sasvim drugo.

Slika grada na brdu pod olujnim nebom: svijetli zidovi i toranj katedrale u gornjem desnom kutu, ispod njih zelene obronke s drvećem, kameni most i potok
El Greco, Pogled na Toledo, oko 1596.-1600., javno vlasništvo, Wikimedia Commons

Ukratko

  • Priča o don Illánu jedanaesti je primjer (*ejemplo*) u zbirci *El conde Lucanor* infanta don Juana Manuela, koju je on potpisao 12. lipnja 1335. u dvorcu Salmerón. [1]
  • Urednik izdanja iz 1920. tvrdi da se priča nalazi u arapskoj knjizi, ali je to starija pretpostavka: Wacks (2005.) u arapskoj predaji ne nalazi nikakav pandan, nego hebrejski u djelu Isaaca ibn Sahule i zaključuje o zajedničkoj usmenoj kastiljskoj predaji. [1][2]
  • Ime Illán nosila je toledska obitelj poznata od početka 12. stoljeća. [1]
  • Priča je primjer s moralnom poukom o nezahvalnosti, a ne opis stvarne škole. [1]

Zanimljivost

Hebrejska priča o egipatskom čarobnjaku iz oko 1285. (Isaac ibn Sahula) vrlo je slična don Illánovoj; istraživač David A. Wacks zaključuje da obje potječu iz kastiljske usmene predaje. [2]

Što pripovijeda priča?

Grof Lucanor traži savjet od svog savjetnika Patronija: čovjek koji ga je molio za pomoć, a obećao mu uzvrat, odbija mu pomoći kad dođe red na njega. Patronio mu odgovara pričom. U Santiagu je živio dekan koji je silno želio naučiti nekromanciju (arte de la nigromancia) i čuo je da u Toledu najviše o tomu zna don Yllán. [1]

Don Illán primi ga ljubazno i ne želi čuti zašto je došao dok ne pojedu. Nakon objeda dekan ga moli da ga poduči. Učitelj odgovara da je dekan ugledan čovjek koji može postati velik, a veliki ljudi brzo zaboravljaju što su drugi učinili za njih, pa se boji da mu neće uzvratiti. Dekan mu obećava i jamči da će, kakvo god dobro dobio, činiti samo ono što on zapovijedi. [1] Illán mu veli da se ta znanost ne može učiti osim na vrlo osamljenu mjestu i te ga noći vodi u sobu. Prije toga zove služavku i naređuje joj da pripremi jarebice, ali da ih ne stavlja peći dok on ne naredi. [1]

Njih dvojica silaze dugim kamenim stubama, tako duboko da im se čini da rijeka Tag teče iznad njih. Dolje nalaze udobnu sobu s knjigama i radnim mjestom. Dok razmišljaju s kojom knjigom početi, stižu glasnici s vješću da je dekanov ujak, nadbiskup, teško bolestan. Nekoliko dana poslije dolazi vijest da je umro, a poslije toga da je dekan izabran za nadbiskupa. Don Illán traži da se oslobođeno dekanstvo dade njegovu sinu, ali novi nadbiskup ga daje svome bratu i obećava da će mu se odužiti kasnije. Isto se ponavlja kad dekan postaje biskup Toulousea, zatim kardinal i naposljetku, kad papa umre, i sâm papa: svaki put don Illán traži mjesto za sina i svaki put dobije izgovor. [1]

Kad je papa, nakon dugog natezanja, prijeti da će ga baciti u tamnicu kao heretika i čarobnjaka, jer da u Toledu "nema drugog života ni zanimanja osim da živi od nekromancije", don Illán se oprašta. Kaže da će se, kad ništa drugo nema za jelo, vratiti jarebicama koje je naredio ispeći te večeri, i zove služavku. Papa se tada nađe u Toledu, opet kao dekan iz Santiaga. Od srama ne zna što bi rekao. Don Illán mu poručuje da može ići svojim putem jer je dovoljno iskušao što od njega može očekivati, i da bi smatrao zlo utrošenim da je ikad pojeo svoj dio jarebica. [1] Patronio zaključuje da grof ne treba toliko pomagati onomu tko mu se neće zahvaliti; priča završava stihovima: kome mnogo pomogneš, a ne prizna to, od tebe će manje dobivati kad se uzdigne. [1]

Što priča kaže o učenju magije?

Priča sadrži nekoliko sastavnica odnosa učitelja i učenika. Učenik putuje izdaleka k učitelju s glasom; učitelj ga prvo časti, pa traži obećanje; nauk se, prema učitelju, ne može učiti pred ljudima, nego na osamljenu mjestu, a ovdje je to soba duboko pod zemljom. [1] U samoj priči učenik zapravo ne nauči ništa: cijela pripovijest ispituje njegov karakter. [1]

Urednik izdanja iz 1920., F. J. Sánchez Cantón, navodi da se priča nalazi u arapskoj knjizi Las cuarenta mañanas y las cuarenta noches i da su iz nje izvedene Alarcónova komedija La prueba de las promesas i druga djela. To je starija pretpostavka. David A. Wacks (Sefarad 65/2, 2005.) piše da za priču nije pronađen izvor s istim sklopom motiva u latinskoj, romanskoj ni arapskoj književnosti te da arapsko podrijetlo smatra nevjerojatnim. Pandan nalazi u hebrejskoj priči o egipatskom čarobnjaku u djelu Mešal ha-qadmoni Isaaca ibn Sahule (oko 1285.), pa zaključuje da obje priče potječu iz usmene predaje koja je u 13. i 14. stoljeću kružila Kastiljom. [2] Knust je don Illánovu kuću smjestio u staru Herkulovu špilju, što urednik drži možda netočnim; kao bolju mogućnost navodi špilje pripisane Samuelu Leviju (14. stoljeće), kasnije zvane "kuće markiza od Villene" po tradiciji magije. Obje su samo urednikove pretpostavke o tome gdje bi se kuća mogla nalaziti, a ne potvrđena identifikacija stvarne građevine. Ime Illán nosila je toledska obitelj, prema uredniku poznata od početka 12. stoljeća. [1]

Legenda

Prema priči, don Illán iz Toleda bio je "veliki učitelj" nekromancije kod kojega su dolazili učenici izdaleka. [1]

Prema istoj priči, u podzemnoj sobi pod Tagom učitelj je učenika proveo kroz godine i dostojanstva u vremenu prije nego što su se jarebice stavile peći. [1]

Prema priči, papa pred kraj optužuje don Illána da u Toledu ne živi ni od čega osim od nekromancije. [1]

Ključne osobe i pojmovi

  • Don Juan Manuel: Kastiljski infant i autor zbirke *El conde Lucanor*. [1]
  • Don Illán (Yllán): Prema priči, veliki učitelj nekromancije u Toledu. [1]
  • Dekan iz Santiaga: Učenik koji, uspinjući se, zaboravlja obećanje. [1]
  • Patronio: Savjetnik koji grofu Lucanoru pripovijeda primjer. [1]
  • Nekromancija (*nigromancia*): U tekstu: vještina učenja koja se uči u podzemnoj sobi. [1]

Što znamo

  • Priču je zapisao don Juan Manuel; knjigu je završio 12. lipnja 1335. u dvorcu Salmerón, koji urednik izdanja iz 1920. smješta "en tierra de Murcia" (u zemlju Murciju, povijesna oznaka). [1]
  • Priča je književni primjer s moralnom poukom, a ne povijesni izvještaj; izvor priče nije pouzdano utvrđen: arapska je pretpostavka starija, a Wacks upućuje na zajedničku kastiljsku usmenu predaju. [1][2]
  • Izvor ne navodi nikakav dokument o stvarnoj školi nekromancije u Toledu. [1]

Povezane stranice

Izvori