Keltski druidi u antičkim izvorima: što pišu Cezar i Strabon

Neki su druidi, kaže se, učili stihove napamet i do dvadeset godina i nisu smjeli zapisivati svoj nauk. O njima pišu uglavnom stranci, a hrasta i imele u Cezara nema.

Slika iz 1900.: bijelo odjeveni druid na vrhu golemog hrasta reže imelu, uz njega žene u bijelom na crvenoj drvenoj platformi, a dolje okupljeno mnoštvo i bijela životinja s rogovima
Henri-Paul Motte, Druide coupant le gui au 6e jour de la lune, 1900., javno vlasništvo, Wikimedia Commons

Ukratko

  • Cezar i Strabon opisuju Galiju i galske narode; njihovi se opisi ne mogu poopćiti na sve keltske zajednice. [1][2]
  • Cezar tvrdi da druidima nije bilo dopušteno zapisivati svoje nauke; od njih nam nije ostao nijedan tekst, pa se o njima uglavnom doznaje iz rimskih i grčkih autora. [1]
  • Cezar ih opisuje kao jedan od dvaju uglednih staleža Galije: obavljaju žrtve i tumače vjerske stvari, sude u sporovima i poučavaju mladež. [1]
  • Strabon navodi tri skupine koje Galija najviše štuje: barde (pjevače i pjesnike), vate (proricatelje i prirodne filozofe) i druide, koji se smatraju najpravednijim ljudima. [2]
  • Slika druida s hrastom, imelom i zlatnim srpom ne potječe od Cezara ni Strabona nego od Plinija (vidi članak o hrastu i imeli) [3]; opisi ljudskih žrtava dolaze od promatrača izvana, a Strabonovi su dijelom iz druge ruke. [1][2]

Tko piše i zašto je to važno

Cezar u šestoj knjizi svojih bilježaka o galskom ratu (De bello Gallico, VI, 13-21), nakon opisa društva Gala, posvećuje nekoliko poglavlja njihovoj vjeri i običajima; napisao ih je kao zapovjednik rimske vojske koja je Galiju osvajala. [1] Strabon, grčki zemljopisac, u četvrtoj knjizi Geografije (IV, 4) opisuje gotovo isti narod, a u odlomku o glavama izričito navodi Posejdonija kao očevica. [2] Dvojica se autora dijelom podudaraju, ali ni jedan ni drugi ne piše iz galske perspektive, i važno je imati na umu da druidski nauk nikad nismo čuli izravno. Oba opisuju Galiju, pa se njihove tvrdnje ne smiju prenositi na sve keltske zajednice (u Britaniji, Irskoj ili drugdje). Ne mora se raditi ni o dvama posve neovisnim svjedocima: Strabon izričito navodi Posejdonija, a u znanosti se raspravlja koliko su se antički pisci oslanjali na njega i je li to vrijedilo i za Cezara. Daphne Nash (1976.) smatra da nema dovoljno dokaza da se Cezarov opis pripiše Posejdoniju i da ga treba tretirati kao uglavnom neovisan izvor, no to je sporno pitanje, a ne utvrđena činjenica. [2][5]

Što piše Cezar

Cezar kaže da u Galiji postoje samo dva staleža koji nešto znače: druidi i vitezovi, dok je pučanstvo gotovo u položaju robova. [1] Druidi "obavljaju svete stvari", obavljaju javna i privatna žrtvovanja i tumače sva vjerska pitanja; k njima dolazi mnogo mladića radi pouke i "u velikoj su časti". [1] Odlučuju o gotovo svim sporovima, javnim i privatnim: o zločinima, ubojstvima, nasljedstvu i međama; tko se ne pokori njihovoj odluci, isključen je iz žrtvovanja, što je prema Cezaru najteža kazna. Takvi se smatraju bezbožnicima i zločincima, svi ih izbjegavaju i ne dobivaju pravdu. [1]

Nad svima je jedan druid s najvišom vlašću; kad on umre, nasljeđuje ga najugledniji, a ako je takvih više, bira se glasovanjem, ponekad i oružjem. [1] U određeno doba godine druidi se sastaju na posvećenom mjestu u zemlji Karnuta, koja se drži središtem cijele Galije, a sporovi se tamo iznose pred njih. [1] Cezar bilježi i da se taj ustroj smatra izumljenim u Britaniji i odande prenesenim u Galiju, pa oni koji žele temeljitije upoznati nauk obično odlaze onamo učiti. [1]

Druidi, prema Cezaru, ne idu u rat i ne plaćaju danak, pa mnogi sami dolaze u taj stalež, a drugi su poslani od roditelja. [1] Kaže se da napamet uče velik broj stihova, a neki ostaju na obuci i dvadeset godina; smatraju nedopuštenim zapisati ih, iako se u gotovo svim drugim poslovima koriste grčkim pismom. [1] Cezar to tumači vlastitom pretpostavkom ("čini mi se"): ne žele da se nauk razglasi među puk, a ne žele ni da učenici zbog pisma zanemare pamćenje. [1] Središnje je njihovo učenje, prema njemu, da duše ne umiru nego nakon smrti prelaze iz tijela u tijelo, što, misle, potiče hrabrost jer nestaje strah od smrti; raspravljaju i poučavaju mladež o zvijezdama i njihovu kretanju, o veličini svijeta i zemlje, o prirodi stvari te o moći i veličanstvu besmrtnih bogova. [1]

Posebno poglavlje (VI, 16) govori o ljudskim žrtvama: Gali su, kaže Cezar, "vrlo odani praznovjernim obredima", a oni koji su teško bolesni ili u bitkama i opasnostima žrtvuju ljude ili se zavjetuju da će ih žrtvovati, i za to se služe druidima. [1] Misle da se milost besmrtnih bogova može dobiti samo ako se život čovjekov žrtvuje za život čovjekov. [1] Neki imaju goleme likove čiji su udovi pleteni od pruća; pune ih živim ljudima i potpale; Cezar dodaje da im je milije žrtvovati uhvaćene u krađi, razbojstvu ili drugom zlodjelu, a kad takvih nema, žrtvuju i nedužne. [1] Poglavlje 18 donosi da se svi Gali prema predaji koju su im prenijeli druidi drže potomcima boga Disa, pa dane računaju brojem noći. [1] Za razliku od njih, kaže Cezar (VI, 21), Germani "nemaju druida koji bi predsjedali svetim službama" i ne mare mnogo za žrtve. [1]

Što piše Strabon

Strabon (IV, 4, 4) piše da se među svim galskim narodima općenito najviše štuju tri skupine ljudi: bardi, vati i druidi. [2] Bardi su pjevači i pjesnici; vati su proricatelji i prirodni filozofi; druidi se uz prirodnu filozofiju bave i moralnom. [2] Druidi se smatraju najpravednijim ljudima, pa im se povjerava presuda ne samo u privatnim nego i u javnim sporovima; u davna su vremena, kaže, presuđivali i u ratovima te zaustavljali protivnike prije nego što su se postrojili za bitku, a osobito su im bili prepušteni slučajevi ubojstva. [2] Uz to Strabon bilježi da druidi, ali i drugi, tvrde da su ljudske duše i svemir neuništivi, iako će ih, kaže, jednom nadvladati vatra i voda. [2]

Strabon u idućem odlomku (IV, 4, 5) najprije opisuje običaj da se glave neprijatelja vješaju o vratove konja, pa se poziva na Posejdonija koji tvrdi da je to sam vidio na mnogo mjesta. [2] Zatim piše da su Rimljani prekinuli običaje vezane uz žrtve i proricanja koji su protivni njihovim: čovjeka posvećenog smrti udarali bi sabljom u leđa i proricali iz njegova umiranja, ali "ne bi žrtvovali bez druida". [2] Slijede "druge vrste" ljudskih žrtava koje Strabon navodi izrazom "pričaju nam": streljanje strijelama, nabijanje u hramovima i spaljivanje goleme figure od slame i drva s ljudima i životinjama unutra. [2]

Što se ne nalazi ni u jednom od ova dva izvora

U čitanim odlomcima Cezara i Strabona nema hrasta, imele, zlatnog srpa ni bijelog plašta; to je Plinijev prizor, opisan u članku o hrastu i imeli. [1][2][3] Nema ni kamenih krugova: Cezar spominje posvećena mjesta, a Strabon "hramove". [1][2] Nema ni čarolija u užem smislu: u tim odlomcima druid je svećenik, sudac i učitelj, a ne vrač, iako Strabon spominje vate kao proricatelje i proricanje iz žrtve. [1][2] Slika Druid koji reže imelu šestog dana mjeseca Henrija-Paula Mottea iz 1900. prikazuje prizor kakav opisuje Plinije, s bijelim ruhom i žrtvenom životinjom, pa pokazuje kako se kasnija slika druida mogla graditi na jednom rimskom tekstu. [3][4]

Legenda

Druid u bijelom reže zlatnim srpom imelu s hrasta, uz žrtvu dva bijela bika (Plinije, ne Cezar ni Strabon). [3]

Taj se prizor kasnije slikao kao "tipičan" druidski obred, na primjer na Motteovoj slici iz 1900. [4]

Kronologija

  1. Oko 50. pr. Kr.: Cezar piše šestu knjigu o galskom ratu s opisom druida. [1]
  2. Oko prijelaza era: Strabon u *Geografiji* donosi bardove, vate i druide, uz izričito navođenje Posejdonija u odlomku o glavama. [2]
  3. 1900.: Henri-Paul Motte slika druida koji reže imelu. [4]

Ključne osobe i pojmovi

  • Druidi: Stalež galskih svećenika i sudaca; Cezar ih opisuje i kao učitelje, Strabon i kao filozofe. [1][2]
  • Bardi: Pjevači i pjesnici (Strabon). [2]
  • Vati: Proricatelji i prirodni filozofi (Strabon). [2]
  • Karnuti: Galsko pleme na čijem se području, prema Cezaru, druidi sastaju u određeno doba godine. [1]
  • Posejdonije: Grčki pisac kojeg Strabon izričito navodi kao očevica običaja s glavama. [2]

Što znamo

  • O druidima nema sačuvanih vlastitih tekstova; Cezar kaže da nauk nije smio biti zapisan. [1]
  • Prema Cezaru, neki Gali ljudske žrtve spaljuju u golemim likovima od pruća i vjeruju da se život plaća životom, a druidi uče da duše prelaze u druga tijela. [1]
  • Cezar opisuje druide kao svećenike, suce i učitelje; Strabon ih opisuje kao suce i filozofe (prirodne i moralne) te uz njih navodi bardove i vate kao zasebne skupine. [1][2]
  • Obojica navode ljudske žrtve; Cezar bez navođenja izvora, Strabon dijelom kao priču iz druge ruke ("pričaju nam"). [1][2]
  • Cezar tvrdi da Germani nemaju druida; to je njegov opis i ne znači da je on potpun. [1]
  • Ni Cezarov ni Strabonov odlomak ne spominju hrast, imelu ni kamene krugove. [1][2]

Otvorena pitanja

  • Koliko su Cezarovi i Strabonovi opisi pouzdani, a koliko stilizacija? Ova dva izvora to ne razrješavaju; Cezar svoj opis druidskog nauka na više mjesta donosi uz "kaže se" i "smatra se". [1]
  • Jesu li Cezar i Strabon neovisni jedan o drugome, odnosno u kojoj se mjeri oslanjaju na Posejdonija? Znanstvena rasprava nije zaključena. [2][5]
  • Je li ustroj druida doista nastao u Britaniji? Cezar kaže samo da se tako smatra. [1]

Povezane stranice

Za daljnje istraživanje

  • Plinije Stariji, *Naturalis historia*, XVI, 95 (imela i hrast), u članku o hrastu i imeli.

Izvori