Sibirski šamanizam u Czaplickinoj etnografiji (1914.)

Knjiga M. A. Czaplicke iz 1914. sabrala je zapise istraživača o šamanima sjeverne Azije, od Čukča do Burjata, uz nazive i tumačenja svojega doba.

Kolorirana razglednica: žena u dugoj nošnji s mnogo resa i vrpci drži veliki okrugli bubanj ispred stožastog stana od motki, a s lijeve i desne strane čuče dvije osobe
S. I. Borisov, Altay shaman with drum (fotografija 1908., razglednica 1911. do 1914.), javno vlasništvo (Commons: PD-Russia-expired), Wikimedia Commons; slika ne potječe iz Czaplickine knjige

Ukratko

  • Czaplicka razlikuje obiteljske obrede, koje izvode članovi obitelji, od obreda stručnog šamana za zajednicu. [1]
  • Kod Čukča se obred izvodi noću u zamračenoj unutarnjoj sobi, a publika odgovara usklicima. [1]
  • Jakutski šamanski kaput ne može se izraditi bez kovača iz dugog niza nasljednih kovača, kojih u njezino doba više nema. [1]

Što je Czaplickina knjiga

Aboriginal Siberia: A Study in Social Anthropology izišla je 1914. u Oxfordu (Clarendon Press); autorica M. A. Czaplicka tada je bila povezana sa Somerville Collegeom, a predgovor je napisao R. R. Marett. [1] Knjiga nije Czaplickin terenski rad nego sustavan prikaz rezultata mnogih istraživača koji su građu sami prikupili; Marett piše da takvo djelo ostavlja malo prostora za originalnost, osim u kritičkoj obradi izvora i u njezinoj vlastitoj klasifikaciji naroda. [1] Marett ističe da je autorica odabrala i sredila golemu rusku literaturu, pa će zapadnoeuropski studenti koji ne čitaju ruski sada moći steći ispravnu sliku o tim narodima. [1] Treći dio knjige, o vjeri, počinje poglavljima o šamanizmu, šamanovu pozivu, vrstama šamana, njegovu priboru i obredu, nastavlja se poglavljem o šamanizmu i spolu, a zatim poglavljima o bogovima, duhovima i duši te o ceremonijama. [1]

Uz etnografske podatke knjiga nosi nazive svojega doba ("primitivno", "arktička histerija") i Czaplickinu podjelu na paleosibirske i neosibirske narode. [1] Prvima ona naziva najstarije stanovnike Sibira, a drugima narode koji su ondje došli razmjerno nedavno; Marett tu klasifikaciju drži njezinom vlastitom. [1] To je podjela iz 1914. i ne treba je čitati kao današnju znanstvenu klasifikaciju.

Tko je šaman prema tim zapisima

Czaplicka razlikuje obiteljski šamanizam od šamanizma stručnjaka. U prvom obitelj ima vlastite bubnjeve i obavlja obrede u određeno doba, a u drugom obrede za zajednicu izvodi posebno osposobljen šaman. [1] Kod Korjaka, prema Jochelsonu, bubanj ne pripada šamanu nego obitelji u čijoj se kući obred izvodi. [1] Člana obitelji koji bubnja ne naziva šamanom, nego voditeljem obreda; šamanima naziva samo one koji imaju posebnu vještinu i poziv, bilo da su šamani po nasljeđu ili ne. [1]

Autorica navodi da se u svakodnevnom životu šaman ne razlikuje od drugih ljudi, osim povremeno oholim držanjem; tek kad se sporazumijeva s duhovima, služi se posebnom odjećom i priborom. [1] Citira i Sieroszewskog, koji je u kolimskom kraju upoznao mladog šamana vješta u većini teških majstorija, ali ne prvorazrednog, i staru nadahnutu šamanku koja nije izvodila sve te majstorije, a koju su cijenili i slavili. [1] Isti autor bilježi razliku koju mještani prave između "velikih", "srednjih" i "podrugljivih" ili varljivih šamana. [1]

### Poziv

Prema zapisima koje Czaplicka navodi, poziv često dolazi nakon teških živčanih tegoba, a prihvaćanje poziva pripovijeda se kao ozdravljenje. [1] Jedan jakutsko-tunguski šaman, Tiuspiut, ispričao je Sieroszewskom da je s dvadeset godina teško obolio i počeo vidjeti i čuti ono što drugi ne vide niti čuju, devet je godina to krio, a kad je počeo izvoditi šamanske obrede, bolje mu je bilo; i danas se razboli kad dulje ne šamanizira. [1] Kod Čukča poziv nekad dolazi odraslima nakon velike nesreće, a u čukčanskim pričama šamanima postaje i siročad koju štite duhovi. [1] Poziv je opasan: prema Bogorasu, Čukči vjeruju da duhovi za neposluh kažnjavaju smrću. [1]

Czaplicka piše da u osnovi šamanskog poziva "leži histerija" (neki je pisci nazivaju "arktičkom histerijom"), ali odmah dodaje da se šaman od običnog bolesnika razlikuje golemom samokontrolom između napadaja. [1] U posebnom poglavlju odbacuje naziv "arktička" jer se takve tegobe javljaju i drugdje, a zaključuje da se šamanskim napadajima ne smije pripisivati naziv bolesti, jer ih domoroci tako ne smatraju: to je, kaže, strana njihove naravi koja je s europskog gledišta patološka, a s njihova normalna ili nadnormalna. [1] "Histerija" je dakle termin tadašnje psihijatrije i antropologije kojim autori 1914. opisuju te pojave, a ne tvrdnja da su šamani bili bolesni; šaman koji ne može nadzirati duhove, piše se, prestaje biti šamanom. [1]

Bubanj i nošnja

Czaplicka piše da se može reći kako gdje god u Sibiru ima šamana ima i bubnja, pa je bubanj najvažniji i vrlo raširen dio pribora; iznimke ipak bilježi (vidi burjatske šamane niže). [1] Šaškov kao nužne dijelove šamanske odjeće u cijelom Sibiru navodi kaput, masku, kapu i bakrenu ili željeznu ploču na prsima, a Czaplicka dodaje da ih rabe samo neosibirski narodi, dok je kod paleosibirskih odjeća jednostavnija. [1] Kod Čukča se obred izvodi u mračnoj i prevrućoj unutarnjoj sobi, pa šaman skida kaput i obred izvodi gol do pojasa. [1]

Čukčanski bubanj opisan je kao lagan: obruč promjera 40 do 50 centimetara, opna od osušene kože morževa želuca, drvena drška, težina od pola do jedne i pol funte (oko 0,2 do 0,7 kg). [1] Jukagiri su bubanj zvali riječju yalgil, "jezero": prema zapisu, jezero u koje šaman zaroni da bi sišao u svijet sjena. [1] Kod Giljaka su najvažniji dio pribora bubanj i šamanski pojas s velikim bakrenim diskom i željeznim karikama, a metalni dijelovi proizvode glasan zveket tijekom šamanskih plesova. [1] Prema Gmelinu, mnogim su burjatskim šamanima, kad bi duhovi uskratili dopuštenje za izradu bubnja, umjesto njega služile dvije dugačke palice. [1]

### Kovači i željezo

Kod Jakuta je, prema Sieroszewskom, kovač koji ukrašava šamansku odjeću u polumagijskom položaju; ukrasi se smiju kovati samo ako je kovač iz dugog niza kovača. [1] Czaplicka bilježi da je u njezino doba takav kaput kod Jakuta praktički nemoguće izraditi jer više nema nasljednih kovača. [1]

Obred u zapisima

Czaplicka za Čukče prenosi Bogorasov opis: obred se izvodi u zatvorenoj unutarnjoj sobi noću, uz ugašeno svjetlo, bubanj i pjesmu, a publika odgovara usklicima koji šamana ohrabruju. [1] Za Korjake navodi Jochelsonovo svjedočanstvo mladog šamana koji je u poluzamračenoj zemunici bubnjao, pjevao i glasom oponašao životinje, a zatim je iscrpljen ležao dok su žene palile svjetiljke. [1]

Progon i ustrajnost

Czaplicka bilježi da je Tiuspiut od ruskih službenika bio više puta kažnjavan, a odjeća i bubanj su mu spaljeni; svaki put se vratio svojoj službi. [1] Prema službenom popisu, navodi Czaplicka, samo je mali dio starosjedilaca upisan kao "pravi šamanisti", no u stvarnosti su gotovo svi vjerni staroj vjeri, premda su upisani kao pravoslavci ili budisti. [1]

Legenda

Prema vjerovanju koje knjiga opisuje, bubanj šamana prenosi u gornji svijet i doziva duhove; duhovi ne čuju šamanov glas ako nema pravilne odjeće i pribora. [1]

Pribor je, prema tom vjerovanju, svet jer je u dodiru s nadnaravnom i opasnom silom, pa ga smije rabiti samo šaman. [1]

Ključne osobe i pojmovi

  • M. A. Czaplicka: Autorica knjige, Somerville College, Oxford. [1]
  • Šaman: Osoba koja se, prema zapisima, sa svojim duhovima sporazumijeva uz bubanj i nošnju. [1]
  • Šamanizam obitelji i stručnjaka: Czaplickina razlika između obiteljskih obreda i obreda stručnog šamana za zajednicu. [1]
  • Sieroszewski, Bogoras, Jochelson: Istraživači na čijim zapisima knjiga počiva. [1]

Što znamo

  • Czaplicka sabire zapise drugih istraživača; sama je knjiga pregled, a ne njezin terenski rad. [1]
  • Zapisi pokazuju velike razlike među narodima u bubnju, odjeći i obredu. [1]

Izvori