Pigmalion u Ovidijevim Metamorfozama
Kipar se zaljubi u vlastiti kip, a Venera ga oživi. Što je Ovidije uistinu napisao, a što su dodali kasniji pisci, od imena Galateja do Shawa?

Ukratko
- U desetoj knjizi Ovidijevih *Metamorfoza* (st. 243-297) kipar Pigmalion iz slonovače izrađuje djevojku i zaljubljuje se u nju; na Venerinu blagdanu moli ženu "nalik mojoj slonovačnoj", plamen se triput zapali, a kip pod njegovim rukama omekša i oživi. [1]
- Priča u pjesmi dolazi odmah poslije Propetida, žena koje su poricale Venerino božanstvo i pretvorile se u kremen; Pigmalionovo gnušanje prema njima razlog je što živi neoženjen. [1]
- Ovidije kipu ne daje ime. Galateja se u ovdje pročitanim izvorima prvi put javlja u Rousseauovoj lirskoj sceni (ovdje čitano izdanje iz 1782.; djelo je nastalo 1762.), a kasnije je nalazimo u Gilbertovoj i Shawovoj drami. [1][2][3][4]
- U Ovidija se kip ne vraća u kamen; to je Gilbertov dodatak. Shaw s kipom nema veze, a Pigmalionom naziva fonetičara Higginsa. [1][3][4]
Zanimljivost
Prema Ovidiju, Pigmalion se boji da bi njegovi prsti na dodirnutom kipu mogli ostaviti modrice. [1]
Što Ovidije pripovijeda o Pigmalionu?
Priča nije samostalna pjesma, nego dio prijelaza u desetoj knjizi. Neposredno prije nje pjesnik govori o Amatuntu na Cipru: da zapitaš Amatunt, grad bogat rudama, bi li htio imati Propetide za kćeri, odrekao bi ih se, kao i Cerasta, ljudi s rogovima na čelu, kojima je pred vratima stajao žrtvenik Jupitera Gostoljubivog, umrljan krvlju ubijenih stranaca. Venera je Ceraste pretvorila u divlje junce. Ipak su Propetide, kaže pjesnik, usudile poricati da je Venera božica, pa se za kaznu pripovijeda da su prve učinile vlastito tijelo i ljepotu općedostupnima, izgubile stid, a krv im je u licu otvrdnula, pa su se uz malu razliku pretvorile u tvrdi kremen. [1]
Tek tada slijedi Pigmalion. Vidio je te žene kako provode život u grijehu i zgadile su mu se mane kojih je priroda ženskom umu dala previše, pa je živio neoženjen, dugo bez družice u postelji. Za to vrijeme isklesao je "sretnom umjetnošću" snježnobijelu slonovaču i dao joj oblik kakav nijedna žena ne može dobiti rođenjem, pa je zavolio vlastito djelo. [1] Lice joj je, kaže pjesnik, lice prave djevojke, takvo da bi rekao da živi i da bi se htjela pomaknuti kad joj ne bi smetala stidljivost: ars adeo latet arte sua, umijeće se tako skriva vlastitim umijećem. Pigmalion se divi i upija u grudi vatre tijela koje je samo prikazano. [1]
Često prinosi ruke djelu da provjeri je li to tijelo ili slonovača, a još ne priznaje da je slonovača. Ljubi je, misli da mu ljubav uzvraća, govori joj i grli je; vjeruje da mu se prsti utiskuju u dodirnute udove, i boji se da modrica ne dođe na stisnuta mjesta. Ponekad joj laska, ponekad joj nosi darove koji se sviđaju djevojkama: školjke, glatke kamenčiće, sitne ptice, cvijeće tisuću boja, ljiljane, oslikane loptice i suze Heliada koje padaju s drveta. Odijeva joj udove, daje joj drago kamenje na prste, dugu ogrlicu oko vrata, lagane bisere u uši i vrpce na grudi. Sve joj dolikuje, a gola nije ništa manje lijepa. Polaže je na postelju prekrivenu sidonskom ljubičastom tkaninom, zove je družicom postelje i naslanja joj vrat na meko perje, kao da bi mogla osjećati. [1]
Slijedi blagdan Venere, najslavniji na cijelom Cipru. Junice s pozlaćenim rogovima pale su pod udarcem, tamjan se dimio. Pigmalion, pošto je prinio dar, staje pred oltar i plaho kaže: "Ako, bogovi, možete sve dati, želim da mi žena bude" i, ne usuđujući se reći "slonovačna djevojka", dovrši: "nalik mojoj slonovačnoj". [1] Venera, nazočna na svojem blagdanu, shvati što znači ta molitva. Kao znak povoljnog božanstva plamen se triput zapali i povuče vrh kroz zrak. [1]
Kad se vratio, odmah traži lik svoje djevojke i, nagnuvši se na postelju, daje joj poljubac: učini mu se da je topla. Ponovno joj prinosi usta i rukama joj dira grudi; dirnuta slonovača omekša, izgubi ukrućenost i popusti prstima, kao što se na suncu omekšava himetski vosak i pod palcem preoblikuje u mnoge likove, pa postaje koristan upravo upotrebom. Pigmalion se divi, radosti se s nepovjerenjem i boji da ga ne vara, pa ponovno i ponovno rukom provjerava svoju želju. Bilo je to tijelo: dirnute palcem žile kucaju. [1]
Tada pafski junak izgovara najpotpunije riječi kojima zahvaljuje Veneri i napokon pritišće svojim ustima usta koja više nisu lažna. Djevojka osjeti poljupce, pocrveni i, podižući plaho oči prema svjetlu, ujedno s nebom ugleda svojeg ljubavnika. Božica je nazočna braku što ga je sama sklopila. Poslije devet mjeseci rodila je kćer Pafos, po kojoj otok ima ime. [1]
Što u Ovidija nema?
Ovidijev je tekst skromniji od kasnijih prerada. Kip nema ime: pjesnik ga naziva djevojkom (virgo, puella), a Pigmalion ga zove "družicom postelje". [1] Pigmalion se u tim stihovima ne naziva kraljem, a kip nije od mramora, nego od slonovače. [1] Venera ne govori; njezin odgovor je znak plamena, a oživljavanje se događa tek kad se Pigmalion vrati kući i dodirne kip. [1] Pripovijest završava rođenjem kćeri Pafos, po kojoj otok ima ime; nema nikakvih daljnjih zapleta ni povratka u kamen. [1]
Pigmalion se ne usuđuje izravno zatražiti da mu kip oživi: moli ženu "nalik" svojem kipu. Ishod pjesnik ipak opisuje kao preobrazbu samog kipa, jer slonovača omekšava pod prstima i dobiva žile koje kucaju. [1]
Što su kasnije dodali?
U Rousseauovoj sceni lyrique "Pygmalion", u izdanju njegovih djela iz 1782., radnja se odvija u Tiru: kipar jadikuje da je izgubio nadahnuće i da ga ništa više ne veseli, a kip naziva imenom Galathée. U jednom svojem govoru on kaže da bi htio umrijeti da živi u Galathée i traži da njegova Galathée živi. [2] To je u ovdje pročitanim izvorima prvo mjesto na kojem Pigmalionov kip ima ime.
W. S. Gilbert u komediji Pygmalion and Galatea (tri čina, radnja u jednome danu) kipara naziva atenskim kiparom, daje mu ženu Cynisku, a oživljeni kip, u popisu likova opisan kao "animated statue", zove Galatea. Kip je mramoran, a drama ne završava vjenčanjem: Galatea u završnom prizoru nestaje iza zavjese, a kad je Pigmalion otkrije, opet je kip na postolju kao u prvom činu. U jednom govoru ona opisuje kako joj se svjetlo života gasi i kako se pretvara natrag u kamen. [3]
Bernard Shaw u Pygmalionu (1912.) ne piše o kipu, nego o profesoru fonetike Higginsu koji cvjećarku Elizu Doolittle uči govoriti kao dama. U predgovoru piše da komad ne treba predgovor, nego nastavak, koji je dodao na kraju, a u njemu o Elizinu odnosu prema Higginsu piše kao o odnosu Galateje prema Pigmalionu, koji joj, prema Shawu, nikad nije sasvim drag. Eliza se na kraju ne udaje za Higginsa, svojega "Pigmaliona". [4]
Kako se razlikuje od drugih umjetnih bića?
U Ovidija umjetnik izrađuje samo tijelo, a život mu daje božica na molitvu: kip ne pokreće ni umijeće ni postupak, nego Venerin znak i dodir ljubavnika, i ne služi nikome, nego postaje žena i majka. [1] Zato se razlikuje od zlatnih sluškinja i brončanog Taloa, golema i homunkula, o kojima pišu članci o Hefestovim sluškinjama i Talosu, golemu prije Praga i homunkulu.
Legenda
Prema Ovidiju, kipar Pigmalion, razočaran ženama koje je vidio, izrađuje djevojku iz slonovače i zaljubljuje se u nju; ljubi je, odijeva i polaže na postelju kao družicu. [1]
Prema Ovidiju, na Venerinu blagdanu Pigmalion moli ženu nalik svojem slonovačnom kipu, plamen se triput zapali, a kip kod kuće oživi pod njegovim dodirom. [1]
Prema Ovidiju, božica je nazočna njihovu braku, a nakon devet mjeseci rodi se kći Pafos, po kojoj otok ima ime. [1]
Kronologija
- Rimsko doba: Ovidijeve Metamorfoze, knj. X, st. 243-297: Pigmalion i njegov kip. [1]
- 1762.: Rousseau piše *Pygmalion*, a prva izvedba je 1770.; ovdje je pročitano izdanje u njegovim sabranim djelima iz 1782.: kip se zove Galathée. [2]
- 1912.: Shawov Pygmalion. [4]
Ključne osobe i pojmovi
- Pigmalion: Kipar iz Ovidijeve pjesme, "pafski junak"; neoženjen do trenutka kad kip oživi. [1]
- Venera: Božica ljubavi; u Ovidija se očituje znakom plamena i prisutna je u braku. [1]
- Propetide: Žene koje su poricale Venerino božanstvo i pretvorile se u kremen; Pigmalion ih je vidio. [1]
- Pafos: Kći Pigmaliona i oživljene djevojke; prema njoj otok ima ime. [1]
- Galateja: Ime kipa u Rousseauovoj i Gilbertovoj obradi mita, ne u Ovidija; u Shawovu *Pygmalionu* javlja se kao usporedba za Elizu Doolittle, a ne kao ime lika. [1][2][3][4]
Što znamo
- Ovidije u stihovima 243-297 desete knjige Metamorfoza kip ne naziva imenom, nego "djevojkom". [1]
- Kip je od slonovače, ne od mramora. [1]
- U Ovidija se Pigmalion ne naziva kraljem, a priča završava rođenjem kćeri Pafos. [1]
- Pigmalion u molitvi traži ženu "nalik" svojem slonovačnom kipu; oživljavanje opisuje pjesnik kao omekšavanje slonovače pod prstima. [1]
- U Rousseauovoj *sceni lyrique* (izd. 1782.) radnja je u Tiru, a kip se zove Galathée. [2]
- U Gilbertovoj komediji kip se zove Galatea, mramoran je i na kraju se vraća u kamen. [3]
- Shaw u predgovoru i nastavku *Pygmaliona* (1912.) govori o Higginsu kao Pigmalionu, a o Elizi kao o Galateji. [4]
Otvorena pitanja
- Tko je kipu prvi dao ime Galateja? U ovdje pročitanim izvorima ime se prvi put nalazi u Rousseauovu tekstu iz 1782., ali to ne dokazuje da je on prvi. [2]
Povezane stranice
Izvori
- Ovidije, Metamorfoze, knj. X, st. 220-297 (Propetide i Pigmalion), latinski tekst H. Magnusa, Gotha 1892. (Perseus Digital Library); prijevodi navoda su autorski
- Jean-Jacques Rousseau, Pygmalion, scène lyrique, Collection complète des œuvres de J. J. Rousseau, Genève 1782., sv. 8, str. 191-200 (digitalizirano izdanje, Wikisource)
- W. S. Gilbert, Pygmalion and Galatea, u: Original Plays, First Series (Project Gutenberg, br. 59057)
- George Bernard Shaw, Pygmalion, 1912., predgovor i nastavak (Project Gutenberg, br. 3825)