Rimsko pravo protiv magije: tko je bio kažnjavan i zašto

Oslobođenik Furije Cresim bio je optužen da čarolijom mami tuđe žetve u svoje polje, a obranio se plugovima na Forumu. Što je Rim zaista zabranjivao: trovanje, štetne uroke ili samu magiju?

Crtež, bakrorez: svećenik drži ploču sa zakonom na stepenicama pred zidom s ostalim pločama, desno uzdignutih ruku pred žrtvenikom s dimom stoji drugi svećenik, a uokolo mnoštvo ljudi; ispod piše Loix des Douze Tables, An de Rome 303
Silvestre David Mirys (crtež) i Claude-Nicolas Malapeau (bakrorez), Loix des Douze Tables, oko 1799., javno vlasništvo, Wikimedia Commons (File:Loix des Douze Tables.jpg)

Ukratko

  • Najstarija rimska odredba o "magiji" koju ovdje poznajemo spominje djelo, a ne "čarobnjaka": Plinije navodi da su Dvanaest ploča imale riječi "tko je začarao žetvu" i "tko je rabio pogubna zaklinjanja". [1]
  • Plinije opisuje proces protiv oslobođenika Furija Cresima zbog premamljivanja žetve: završio je jednoglasnim oslobađanjem, a Plinije ga navodi kao pouku o marljivu radu. [1]
  • Sulin zakon o ubojicama i trovačima (*lex Cornelia de sicariis et veneficis*) kažnjavao je izradu, prodaju, kupnju, posjedovanje i davanje otrova (*venenum*), a ljubavni napitci spadali su pod njega, prema pravniku Marcijanu, samo ako su bili namijenjeni ubojstvu. [2][3][6]
  • Paulove *Sententiae* izrijekom kažnjavaju noćne obrede, "magijsku umjetnost" i posjedovanje magijskih knjiga, a carski zakoni u Justinijanovu zakoniku izdvajaju štetnu magiju od ljekovitih postupaka. [4][5]

Zanimljivost

U Plinijevoj priči o Furiju Cresimu optuženik na sud donosi plugove, motike i dobro uhranjene volove: to su, kaže, njegove čarolije, a noćni rad, bdijenja i znoj ne može donijeti na Forum. [1]

Što Plinije bilježi o Dvanaest ploča?

Dvanaest ploča, rimski zakonik, ovdje poznajemo samo po citatima kasnijih pisaca. Jedan je od njih Plinije Stariji, koji u 28. knjizi Prirodoslovlja raspravlja o moći kletava i znamenja. Navodi da po učenju augura kletve i znamenja ne djeluju na one koji, počinjući pothvat, izjave da im ne pridaju nikakvu pozornost, a zatim pita: ne čitamo li u samim zakonima Dvanaest ploča riječi "Tko je začarao žetvu" i, na drugom mjestu, "Tko je rabio pogubna zaklinjanja"? Bostockov i Rileyjev prijevod u bilješci donosi latinske izraze: qui fruges excantassit i qui malum carmen incantassit. Nešto dalje, nakon odlomka o prizivanju zaštitnih božanstava opsjednutih gradova, Plinije dodaje da nema nikoga tko se ne boji biti "uvezan" zlim kletvama, pa se zato, kaže, nakon jedenja jaja ili puževa odmah probijaju ljuske. [1]

Treba zamijetiti što Plinije ne navodi. Citira samo početke odredbi, bez kazne i bez daljnjeg teksta, pa iz njega ne znamo ni što je zakon propisivao, ni tko je mogao tužiti. Odlomak je dio Plinijeve rasprave o strahu od kletava, a ne pravni komentar. [1] Iste riječi iz Dvanaest ploča navodi i članak o roditeljskim kletvama i devotio.

Tko je bio Furije Cresim?

U 18. knjizi, u poglavlju o načelima starih Rimljana o poljodjelstvu (u Bostockovu i Rileyjevu prijevodu poglavlje 8), Plinije prepričava slučaj optužbe za čaranje žetve. Gaj Furije Cresim, oslobođenik, uspijevao je s vrlo malena komada zemlje dobiti puno obilnije žetve nego susjedi sa svojih najvećih imanja. To mu je izazvalo velik jed među susjedima, pa je optužen da čarolijom mami tuđe žetve. Dan za raspravu odredio je kurulski edil, kojega prijevod naziva Spurije Calvin. [1]

Bojeći se osude kad se pitanje stavi na glasanje pred plemenima, Cresim je na Forum doveo sve svoje alate i ukućane: snažne, uhranjene i dobro odjevene ljude (to Plinije navodi prema Pizonu), vrlo dobro željezno oruđe, čvrste motike, teške raonike i dobro uhranjene volove. "Evo, rimski građani", rekao je, "mojih čarobnih sredstava; ali ne mogu vam pokazati ni donijeti na Forum svoje noćne napore, svoja ranojutarnja bdijenja, svoj znoj i svoj umor." Narod ga je jednoglasno oslobodio. Plinije zaključuje da poljodjelstvo počiva na trudu i dodaje da su stari govorili kako oko gospodara više plodi polje nego išta drugo. [1]

Plinijev prikaz zanimljiv je i zbog onoga što izostavlja. Plinije ne kaže ni po kojem je zakonu Cresim optužen, ne navodi kaznu, ne datira proces i ne spominje Dvanaest ploča. Dvije priče stoje u različitim knjigama; povezivanje s odredbom o začaravanju žetve ide preko čitatelja, ne preko izvora. Prema Plinijevu prikazu, o Cresimu je odlučivao narod glasanjem po plemenima. [1]

Što je zabranjivao Sulin zakon o ubojicama i trovačima?

Lex Cornelia de sicariis et veneficis zakon je iz doba diktatora Sule; Smithov rječnik rimskih starina navodi 82. pr. Kr. (u drugim pregledima navodi se i 81. pr. Kr., pa godinu treba uzimati kao okvirnu) Prema istom rječniku, obuhvaćao je smrt ili požar izazvane zlonamjerno, osobe koje s oružjem idu s namjerom ubojstva ili krađe, one koji su izrađivali, prodavali, kupovali, posjedovali ili davali otrov, te magistrate i senatore koji se urote da netko bude osuđen na javnom sudu. [6]

Tekst zakona ovdje poznajemo samo po citatima; Ciceron u govoru Za Aula Kluencija (Pro Cluentio) navodi dijelove. Govornik objašnjava da zakon nalaže sudu da istraži pitanje trovanja, a za to se kaže: "tko ga je napravio, prodao, kupio, imao u posjedu ili dao". Odmah potom spominje drugu odredbu o osobama koje se mogu pozvati na kapitalno suđenje: vojni tribuni, kvestori, narodni tribuni i oni koji su dali mišljenje u senatu, ako su se urotili da netko bude osuđen. Ciceron iz toga zaključuje da zakon obuhvaća svakoga tko je počinio trovanje, bilo muškarca ili ženu, slobodnog ili roba. [2]

Govor ujedno prikazuje trovanje na djelu: Ciceron opisuje raniji proces protiv Scamandera, kojemu su prema svjedocima pronađeni otrov i zapečaćena svota novca; prema Ciceronovu prikazu, optuženik je bio samo na papiru, a zapravo se sudilo Oppianiku. Scamander je osuđen svim glasovima osim jednoga. [2]

Digesta (knjiga 48., naslov 8.), zbirka mišljenja rimskih pravnika, tumače zakon dalje: pravnik Marcijan (Institucije, knj. 14.) piše da kažnjivi "štetni otrovi" uključuju i ono što se rabi i za liječenje, pa je pojam dvosmislen. Ljubavni napitci (philtra) zabranjeni su ovim zakonom samo kad su namijenjeni ubojstvu. Navodi i odluku senata kojom je prognana žena koja je, bez zle namjere, ali dajući loš primjer, dala napitak da bi se začelo, a on je izazvao smrt, te drugu odluku senata prema kojoj su prodavači pomasti koji nepromišljeno prodaju kukutu, daždevnjak, jedić, borove šiške, bupreste i mandragoru te daju kantaride kao purgativ podvrgnuti kazni iz zakona. Kazna je, kaže, nekad bila progonstvo na otok i zaplijena imovine; sada je običaj izricati smrt, nižim slojevima bacanjem pred zvijeri, a višima progonstvom. [3]

Jedan ulomak izrijekom spominje i obrede. Modestin (Pandekte, knj. 12.) bilježi da odluka senata nalaže da se kazni po ovom zakonu svatko tko prinosi žrtve da bi izazvao nesreću. [3] Smithov rječnik navodi da je zakonu naknadno pridodana senatska odluka o zlim ili bezbožnim žrtvama (mala sacrificia, impia sacrificia). [6] Područje zakona tako se širi s tvari na obrede. Prevoditelj Scott u bilješci uz taj ulomak piše da su Dvanaest ploča izrekle smrtnu kaznu za štetna čaranja i uništavanje usjeva, no ta tvrdnja iz 1932. upućuje samo općenito na Dvanaest ploča (VII, XIV), bez teksta odredbe, pa je ovdje ne uzimamo kao dokaz. [3]

Što kažu Paulove Sententiae?

Tekst koji se pod imenom pravnika Julija Paula naziva Sententiae (u Scottovu prijevodu Opinions) u petoj knjizi, naslovu 23., posvećen je upravo Kornelijevu zakonu o ubojicama i trovačima. Odredbe su izravnije nego u Digestima. [4]

Najprije slijede osnovne odredbe: progonstvo za onoga tko ubije, tko posjeduje, prodaje ili priprema otrov da bi nekoga ubio, ili tko lažno svjedoči; prema daljnjoj odredbi višim staležima za to prijeti smrt, a nižima raspeće ili zvijeri. [4] Zatim, u odredbi 14., osobe koje daju napitke za pobačaj ili ljubavne napitke, "čak i ako ne čine zlonamjerno", ali zbog lošeg primjera, kažnjavaju se rudnicima ili progonstvom na otok, a ako muškarac ili žena zbog toga umre, krajnjom kaznom. [4]

Tek zatim dolaze odredbe koje se doista tiču magije. Odredba 15.: tko slavi ili daje slaviti bezbožne ili noćne obrede da bi nekoga začarao, opčinio ili svezao, bit će raspet ili bačen zvijerima. Odredba 16.: tko žrtvuje čovjeka, pokušava dobiti znamenja njegovom krvlju ili oskvrnjuje svetište, bit će bačen zvijerima ili, ako je višeg staleža, pogubljen. Odredba 17.: onima koji se bave magijskom umjetnošću izriče se krajnja kazna: bacanje zvijerima ili raspeće, a sami "magi" bit će živi spaljeni. Odredba 18.: nitko ne smije posjedovati knjige o magiji; kad se nađu, javno se spaljuju, a vlasnici, lišeni imovine, ako su višeg staleža bit će prognani na otok, a ako su nižeg, pogubljeni, jer je zabranjena ne samo radnja, nego i znanje. [4]

Odredba 19. okreće perspektivu: ako netko umre od lijeka koji je dan radi zdravlja ili liječenja, onaj tko ga je dao bit će, ako je višeg staleža, prognan na otok, a ako je nižega, kažnjen smrću. [4] Kazna dakle ovisi o društvenom staležu, što se ponavlja kroz cijeli naslov.

U 21. naslovu istog djela govori se o vračima i astrolozima: oni koji se poistovjećuju s božanstvom izgone se iz grada, a oni koji vračaju o životu cara ili sigurnosti države kažnjavaju se smrću zajedno s onim koji je odgovorio. [4]

Rives u članku iz 2003. tvrdi da se rimsko pravo o magiji, utemeljeno na Kornelijevu zakonu, postupno pomaknulo sa štetnih i zloslutnih radnji na zabrinutost zbog vjerskog odstupanja te da je to do oko 300. godine, kad se datira Paulov tekst, bilo čvrsto uspostavljeno. [7]

Kako to izgleda u carskim zakonima?

Justinijanov zakonik (knjiga 9., naslov 18. u Scottovu prijevodu, naslovljen o trovačima, vračima i srodnim zločincima) donosi nekoliko carskih odredbi. Dioklecijan i Maksimijan kažu da je znanost geometrije korisna i da je treba učiti, ali da je umijeće vračanja prokleto i strogo zabranjeno. Konstantin zabranjuje haruspiku ulazak u tuđu kuću pod prijetnjom spaljivanja, a onoga tko ga je pozvao progonstvom. [5] Godinu 312. koju navodi ovdje čitani prijevod valja uzimati s oprezom: srodna odredba Teodozijeva zakonika (CTh 9.16.1) datira se u 319.

Zakon Konstantina iz 321. godine razlikuje štetnu i bezazlenu praksu. Prema njemu, znanje onih koji magijskim vještinama smjeraju protiv zdravlja ili života ljudi ili okreću čedne duše u pohotu treba kazniti najstrožim zakonima. No oni koji traže lijek za ljudske bolesti ili u polju bezazleno nastoje sačuvati grožđe od pljuska ili tuče ne smiju biti izloženi optužbama, jer im trud ne ide na štetu zdravlja ili ugleda, nego na zaštitu darova Božjih i ljudskih radova. [5] U 4. stoljeću zaštita usjeva od nevremena izričito se ne smije goniti; izvori taj izuzetak ne povezuju s riječima o začaravanju žetve koje Plinije navodi iz Dvanaest ploča. [1][5]

Kasnije odredbe oštrije. Konstancije 357. prijeti bacanjem zvijerima onima koji magijom "uznemiruju elemente" i kućnim bogovima kuju zavjere protiv života nedužnih. [5] Godine 358. isti car proglašava magove "neprijateljima ljudskog roda" i određuje da ni onaj tko je iz njegove pratnje, ako ga se uhvati u takvim vještinama, ne bude izuzet od mučenja. [5] Valentinijan i Valens 365. izjednačuju krivnju onoga tko proučava zabranjeno s krivnjom onoga tko to poučava. [5]

Legenda

Prema Plinijevu pripovijedanju, oslobođenik Cresim zbog izuzetno dobrih žetvi bio je optužen da čarolijom mami tuđe usjeve, ali ga je narod oslobodio kad je na Forum donio plugove i dobro uhranjene volove. [1]

Prema predaji koju Plinije prenosi, već su Dvanaest ploča sadržavale riječi o onome tko je začarao žetvu i onome tko je rabio pogubna zaklinjanja. [1]

Prema kasnijoj formulaciji u Paulovim *Sententiae*, "magi" su kažnjivi spaljivanjem, a sama knjiga o magiji dovoljna je da vlasnik bude kažnjen smrću ili progonstvom. [4]

Ključne osobe i pojmovi

  • Dvanaest ploča: Rimski zakonik u kojemu su, prema Pliniju, bile i riječi *qui fruges excantassit*. [1]
  • Furije Cresim: Oslobođenik optužen da čarolijom mami tuđe žetve; oslobođen. [1]
  • *Lex Cornelia de sicariis et veneficis*: Sulin zakon protiv ubojica i trovača. [2][6]
  • *Veneficium*: Trovanje; riječ *venenum* može značiti i otrov i lijek, što je pravnicima činilo poteškoće. [3]
  • Marcijan: Pravnik čije *Institucije* u Digestima tumače kažnjavanje otrova i napitaka. [3]
  • Paulove *Sententiae*: Zbirka kratkih pravnih odredbi, naslov V.23 o Kornelijevu zakonu, s odredbama o magiji. [4]
  • Justinijanov zakonik: Zbirka carskih zakona; naslov 9.18 sadrži odredbe Konstantina i Konstancija. [5]

Što znamo

  • Plinije navodi riječi Dvanaest ploča "tko je začarao žetvu" i "tko je rabio pogubna zaklinjanja" (*qui malum carmen incantassit*), bez kazne i bez daljnjeg teksta; Plinije izraz tumači kao čaranje, ali njegovo je značenje sporno (moguće je i štetna pjesma ili uvredljiv govor). [1]
  • Plinije priča o Cresimovu procesu, ali ne spominje zakon ni datum, a odluku je donio narod glasanjem. [1]
  • Kornelijev zakon sačuvan je u dijelovima: Ciceron citira da kažnjava onoga tko je otrov izradio, prodao, kupio, posjedovao ili dao. [2]
  • U naslovu Digesta o tom zakonu govori se o otrovima, napitcima i žrtvama kojima se želi prouzročiti nesreća, a ne o "magiji" kao posebnom djelu. [3]
  • Paulove *Sententiae* i carski zakoni izrijekom kažnjavaju magijske obrede i knjige; Konstantin 321. izuzima ljekovite postupke i zaštitu usjeva od tuče. [4][5]
  • Kazne su često ovisile o staležu: nižima zvijeri, raspeće ili smrt, višima obično progonstvo na otok, ali ponegdje i smrt. [3][4]
  • Rives drži da se pravo o magiji tijekom vremena s štetnih radnji pomaknulo prema vjerskom odstupanju. [7]

Otvorena pitanja

  • Što su Dvanaest ploča točno propisivale za začaravanje žetve? Plinije ne navodi ni kaznu ni postupak. [1]
  • Je li Cresimov proces vođen po toj odredbi? Plinije to ne kaže. [1]
  • Koliko je u Paulovim *Sententiae* izvornoga teksta jurista, a koliko kasnijih dodataka? Rives u sažetku kao datum Paulova teksta navodi oko 300. godinu. [7]

Povezane stranice

Za daljnje istraživanje

  • A. Rives, "Magic in Roman Law: The Reconstruction of a Crime", *Classical Antiquity* 22 (2003), 313-339.
  • Apuleius, *Apologia*; v. članak o Apulejevoj obrani u ovoj enciklopediji.

Izvori