Kucanje u drvo: odakle dolazi i što znači
Zašto nakon pohvale kucamo u drvo? Dječja igra „tig-touch-wood“ zabilježena je u engleskoj zbirci balada 1808., a običaj u današnjem obliku izvori datiraju tek u 19. stoljeće. U dalmatinskim zapisima kucanje prati pohvalu i izreku „da te ne ureknem“.
Ukratko
- Prema portalu Plant-lore, koji se poziva na Opie i Tatem (1989.), običaj nije očito star i u današnjem je obliku prvi put zabilježen 1877., ali portal izvorni zapis ne navodi; Quinion za britansko „touch wood“ nalazi najraniji navod iz 1899., a za američko „knock on wood“ iz 1905. [4][5]
- Dječja igra „tig-touch-wood“ navedena je u zbirci balada na cumberlandskom narječju (izdanje iz 1808.); Roud smatra da je izraz potekao iz te igre, ali to je njegovo tumačenje, a ne dokazan put. [2][6]
- Elizabeth Mary Wright 1913. piše da mnogi obrazovani ljudi dotaknu drvo nakon izraza zadovoljstva zdravljem ili srećom, bez misli na zlo oko. [3]
- U Dalmatinskoj zagori kucanje se uz pohvalu djeteta bilježi s izrekom „da te ne ureknem“. [7]
- Pokusi iz 2014. mjerili su samo to koliko ljudi nesreću smatraju vjerojatnom nakon kucanja ili bacanja loptice. [8]
Kucnuti u drvo nakon što smo rekli da nam sve ide dobro mnogima je gotovo nehotičan pokret. Izvori, međutim, ne daju jedan jasan početak: najstariji tragovi vežu se uz dječju igru i uz običaj obrazovanih ljudi s kraja 19. i početka 20. stoljeća, dok se sve starije priče o podrijetlu temelje na pretpostavkama. [2][3][5]
Što vjerovanje kaže
Wright (1913.) opisuje da mnogi obrazovani ljudi „dotaknu drvo“ nakon što izreknu zadovoljstvo vlastitim zdravljem ili srećom, ili zdravljem nekoga u obitelji; kažu uz smijeh da to „valjda moraju“, a čine to bez svjesne misli na odbijanje zlog oka, ali bi im bilo nelagodno da su to propustili. [3]
U Dalmatinskoj zagori, prema terenskim zapisima uglavnom iz 20. stoljeća, pohvala i čuđenje drže se mogućim okidačem uroka: uz divljenje djetetu govorilo se, među ostalim, „Ne budi mu zla!“ ili „da te ne ureknem“, a triput bi se kucnulo u drvo. [7]
Kucanje dakle ne najavljuje sreću ni nesreću, nego prati izrečenu pohvalu ili izraz zadovoljstva. U Meltonovu popisu od 33 „praznovjernih obreda“ iz 1620. drva i kucanja nema. [1]
Odakle dolazi
Quinion o podrijetlu piše da je nepoznato, a sam izraz razmjerno nov. Navodi više tumačenja: duhovi svetih stabala (hrast, jasen, božikovina, glog), irsko vjerovanje o zahvali „malim ljudima“, zvuk koji sprječava đavla da čuje nepromišljene riječi, drvo Kristova križa (što on drži možda kristijaniziranom inačicom starijeg obreda) i stara vjera u moć željeza. [5]
Dječja igra „tig-touch-wood“ navedena je u pjesmi iz zbirke Roberta Andersona među zabavama iz autorova djetinjstva, uz „četiri kuta“ (Ballads in the Cumberland Dialect, izdanje iz 1808., str. 37). Pjesma igru ne povezuje ni s kakvim praznovjerjem; Roud smatra da je igra početak izraza, a prijelaz s dodirivanja na kucanje emisija WNYC-a smješta u Sjevernu Ameriku, bez godine i razloga. [2][6]
Isti Roud tumačenje o poganskim duhovima drveća odbacuje kao „apsolutni nonsens“, a emisija navodi da su kršćani drvo povezali s Kristovim križem, bez ikakva datuma. [6]
Portal Plant-lore bilježi i čitateljska pisma The Timesa iz 2002.: trojica dopisnika povezuju običaj s dodirom raspela, „drva križa“, a četvrti s navodnom čarobnom moći tise. To su mišljenja čitatelja, a ne dokazi. [4]
Što kaže znanost
Zhang, Risen i Hosey (2014.) navode da ljudi u raznim kulturama pokušavaju „poništiti“ lošu sreću obredima poput kucanja u drvo, pljuvanja ili bacanja soli. U pet pokusa sudionici su prvo „izazvali sudbinu“, a zatim kucali ili bacali lopticu: oni koji su kucali prema dolje, od sebe, ili bacali lopticu smatrali su zamišljenu nesreću manje vjerojatnom od onih koji su kucali prema gore, prema sebi, ili držali lopticu. [8]
Autori to objašnjavaju time što pokret odbijanja od sebe čini sliku zamišljene nesreće manje jasnom u mislima, a time i manje vjerojatnom; kažu da su praznovjerja kulturno određena, ali da psihološki procesi iza njih mogu biti zajednički. Pokusi mjere procjenu vjerojatnosti, a ne stvarne događaje, i ne govore odakle običaj potječe. [8]
Damisch, Stoberock i Mussweiler (2010.) pokazali su da aktiviranje praznovjerja za sreću (izreka, križanje prstiju, amajlija) poboljšava rezultat u golfu, spretnosti, pamćenju i anagramima jer povećava povjerenje u vlastite sposobnosti. Sažetak kucanje u drvo ne spominje među ispitanim radnjama. [9]
Povezane stranice
Izvori
- Melton, J. Astrologaster, or, The figure-caster. London, 1620., „A catalogue of many superstitious ceremonies“, str. 45-47 (digitalizirani primjerak Wellcome Collection; u popisu od 33 znaka nema drva ni kucanja)
- Anderson, R. Ballads in the Cumberland Dialect. izdanje iz 1808., str. 37 (popis dječjih igara, „Tig-touch-wood, four corners“)
- Wright, E. M. Rustic Speech and Folk-Lore. London: Oxford University Press, 1913., poglavlje „Charms and Medical Lore“, str. 230
- Touch on wood. Plant-lore (poziva se na Opie, I. i Tatem, M., A Dictionary of Superstitions, 1989., str. 449, i Roud, S., The Penguin Guide to the Superstitions of Britain and Ireland, 2003., str. 484)
- Quinion, M. Touch wood / knock on wood. World Wide Words
- Knock on Wood and Tsunami. Science Diction, WNYC Studios
- Alaupović-Gjeldum, D. (2017). Pučka vjerovanja između Svilaje i Moseća. Ethnologica Dalmatica, 24, 23-42, odlomak o urocima na str. 24
- Zhang, Y., Risen, J. L. i Hosey, C. (2014). Reversing one's fortune by pushing away bad luck. Journal of Experimental Psychology: General, 143(3), 1171-1184 (otvoren sažetak).
- Damisch, L., Stoberock, B. i Mussweiler, T. (2010). Keep Your Fingers Crossed! How Superstition Improves Performance. Psychological Science, 21(7), 1014-1020 (otvoren sažetak).