Bajanje: što su bile bajalice i kako ih tumače zapisi i etnolozi
U Otoku kraj Vinkovaca 1902. bilo je žena koje su znale i riječi i lijek, a ipak nisu bajale jer, kažu, bolesniku ne pomaže. Što o bajanju kažu stari zapisi i etnolozi?
Ukratko
- Praslavenska riječ bajati znači pripovijedati i govoriti, a i čarati i vračati (kajkavski copranje). Tako je određuju Frankovics i Peršić Kovač (2017.). [7]
- Antun Radić je 1897. u uputi za sabirače narodne građe posebno pitao za bajanje: što se govori i radi uz bolest i kako se to zove. [1]
- Josip Lovretić 1902. za Otok kraj Vinkovaca piše da bajalice nisu sramotne i da se u selu zna tko što zna, ali da neke žene riječi znaju, a ne bajaju jer ne pomaže. [2]
- Istraživači bajanje svrstavaju u verbalnu magiju: moć se pripisuje izgovorenoj riječi, pa se tekst čuva kao tajna. [8][9]
Kako su zapisivači pitali za bajanje
Radićeva Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (Zbornik, knj. II, 1897.) u poglavlju „Kakovu snagu imadu neki ljudi“ navodi vrače, bajalice, vješce, vještice, vilenake, repače i čaratane. [1] Posebna točka pita što se kaže i tko to čini kad se uz bolest nešto čini i govori, pa se pita kako se to zove: bajanje, pregovaranje ili što drugo. [1] U bilješkama uz upitnik traži se i da se zabilježi misli li onaj tko liječi, ili onaj koga liječe, da bajanje jednako pomaže kao lijek, ili da lijek pomaže sam od sebe, prirodnim putem. [1]
Na drugom mjestu upitnika pita se razlikuje li se liječenje (vračenje) od bajanja (pregovaranja). [1]
Tko je bajao
Lovretić navodi da su bajalice „obično žene“ i da bajanje često zna i djevojka. [2] Tko od roditelja zna bajati, prenosi to na najmlađe dijete. Vjerovalo se da onaj tko je drugome kazao bajanje ne može više bajati ako pođe bajati onaj koga je naučio. Nitko ne zna sva bajanja, a u selu se zna tko što zna i čije je bajanje „asno“, to jest uspješno. [2]
Frankovics i Peršić Kovač, pišući o Hrvatima u Mađarskoj, kažu da se bajanjem bave pojedinci, najčešće starije žene. [7] Prema zapisu Živka Mandića o Santovu, bajalicu-molitvu može se predati samo imenjakinji. [7] Aida Brenko iz terenskih istraživanja 1995.–2004. bilježi da se znanje obično nije predavalo dok je osoba aktivno liječila, a češće je prelazilo na unuke nego na djecu; starije žene su ga, prema starijim podacima, predavale najsposobnijoj snahi. [9]
Kako je zajednica doživljavala bajanje
Zapisi iz različitih krajeva ne daju jedinstvenu sliku. Dio ih bilježi povjerenje, dio pomirenje iz nužde, dio sumnju. [2][3][4][5][6]
- Kotari (Zbornik, knj. I, 1896.). Zapisivač navodi da za bolesti kojih ne poznaju, među njima vrtoglavicu i slabost udova, traže pomoć bajalica i da im „više vjeruju nego svim liječnicima ovoga svijeta“. [3]
- Bukovica (Dalmacija, 1900.). Vladimir Ardalić piše da selu koje traži vračarice i bajalice za bolesnika „nije im se rugati“: rade to od potrebe, jer je grad daleko, bolnica još dalje, a liječnik skup. [6]
- Poljica (1904.). Frano Ivanišević piše da je nekad u selima bilo mnogo vjere u bajanja i čaranja, a da novija koljena u to malo vjeruju jer svećenici i učitelji uče narod što je istina. Kad naiđe teška bolest, zovu svećenika da moli i prekriži, pa liječnika iz grada, a tek kad ni on ne pomogne, utječu se čaratankama. [5]
- Krale u Turskoj Hrvatskoj (1901.). Zapis Ivana Klarića razlikuje „ličene“ od „bajana“ i kaže da ono „vajik more bole pomoći“, uz uzvik: „Što more meni koristiti ono, što babe šapću!“ [4]
- Otok (1902.). Lovretić piše da seljani to danas i vjeruju i ne vjeruju, ali se u bolesti hvataju za bajanje kao utopljenik za slamku. Neki mladi se bajanju rugaju, a bajanje je među njima i poslužilo kao podvala. [2]
Riječ kao tajna
Istraživači bajanje promatraju kao dio verbalne magije. Deniver Vukelić (2014.) piše da je usmeni dio takve prakse najčešće tajan, da se vjeruje kako vlasnik gubi moć ako verbalni dio prenese drugome, pa se on obično predaje tek pred smrt, i da izvan izvedbe, prema tumačenju koje Vukelić prenosi, formula ostaje „prazna“. [8]
Aida Brenko bilježi da praktičari koji liječe magijskim postupcima nerado pristaju na razgovor, dijelom zbog stoljetnog negativnog stava Crkve i službene medicine, a dijelom zato što se vjeruje da glasno izgovaranje čarobne formule poništava njezino djelovanje. [9]
Frankovics i Peršić Kovač bajanje opisuju kao komunikacijski lanac: bajalica je pošiljatelj poruke, demonske sile su primatelj, a bolesnik je pasivni svjedok. [7] U tekstovima Hrvata u Mađarskoj autori vide prožimanje kršćanskih likova (Bogorodica, sveci) i starijih slavenskih predodžbi o bićima koja valja otjerati. [7]
Bajanje i Crkva
Zbornik donosi i slučajeve u kojima se granica između crkvenog i narodnog nejasno povlači. Ivanišević 1904. piše o poljičkom svećeniku don Stipanu: drugi su svećenici tužili biskupu da „skida čare i daje zapise“, pa ga je biskup obustavio od mise, a prema kazivanju mu je poslije ponovno dopustio. [5] Brenko prenosi i Ivaniševićev zapis iz 1905.: svećenici su s propovjedaonice prekoravali one koji vjeruju u čaranje, a nekim je staricama bila uskraćena pričest dok to ne ostave. [10] Prema Aidi Brenko Crkva je stoljećima nastojala preuzeti pravo na takve postupke i nuditi vlastita sredstva (molitvu, zavjete, zagovor svetaca, post, egzorcizam). [10]
Legenda
Tko je drugome rekao bajanje, ne može više bajati ako bajati pođe onaj kojega je naučio. [2]
Glasno izgovaranje čarobne formule poništava njezino djelovanje. [9]
Bajalica-molitva može se predati samo imenjakinji (Santovo u Mađarskoj). [7]
Ključne osobe i pojmovi
- Antun Radić: Sastavio uputu *Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu* (Zbornik, knj. II, 1897.). [1]
- Josip Lovretić: Zapisivač običaja i vjerovanja Otoka kraj Vinkovaca. [2]
- Bajalica: Prema Lovretiću, žena koja bolesnika liječi i uz to, kako piše, „uvik mole kaku molitvicu“; za takvo se činjenje kaže da „baje“. [2]
- Molitvica i basma: Nazivi za izgovorene tekstove bajanja u zapisima Hrvata u Mađarskoj. [7]
- Verbalna magija: Prakse kojima se moć pripisuje izgovorenoj ili napisanoj riječi (Vukelić). [8]
Što znamo
- Bajanje je u Zborniku zapisano kao posebna pojava u nizu krajeva (Otok, Poljica, Bukovica, Kotari, Krale) i odvajano je od gatanja i od liječenja lijekom. [1][2][3][4][5][6]
- Zapisivači nisu bili jedinstveni u sudu o bajanju: uz povjerenje bilježe i nužnost, podsmijeh i otvorenu sumnju u to da pomaže. [2][4][5][6]
- Većinom su ga, prema zapisima, prakticirale žene, a znanje se prenosilo unutar obitelji ili među osobama istog imena. [2][7][9]
- Istraživači (Vukelić, Brenko, Frankovics i Peršić Kovač) bajanje tumače kao verbalnu magiju u kojoj su tajnost i točan tekst dio vjerovanja, a ne dokaz o učinku. [7][8][9]
- Zapisi ne dokazuju da bajanje liječi: sam Lovretić bilježi da neke žene ne bajaju jer ne pomaže, a Vukelić navodi da je učinak takvih praksa često znanstveno i empirijski neprovjerljiv. [2][4][8]
Otvorena pitanja
- Koliko su zapisani tekstovi izvorni, a koliko su ih zapisivači uredili ili su ih kazivači izmislili? Lovretić sam piše da netko izmisli i molitvu i lijek. [2]
- Vukelić upozorava da je usmena magijska formula zbog šapta i tajnosti osobito izložena promjenama, pa ni zapisani oblici nisu jamstvo izvornika. [8]
- Brenko navodi da su se hrvatski etnolozi tijekom 20. stoljeća narodnom medicinom bavili uglavnom usputno. U pregledanim izvorima (Zbornik za narodni život i običaje, knjige 1–12, i radovi na Hrčku) nije nađena posebna monografija o bajanju. [9]
Povezane stranice
Za daljnje istraživanje
- Radić, *Osnova* i Lovretić, *Otok* u Zborniku za narodni život i običaje (digitalizirano izdanje na Internet Archiveu).
- Brenko, A., „Praktičari narodne medicine“, Etnološka istraživanja 10 (2005.): popis naziva i opis uloge u zajednici.
- Vukelić, D., o verbalnoj magiji u hrvatskoj usmenoj tradiciji.
Izvori
- Radić, A. Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. II. Zagreb: JAZU, 1897., str. 8-9, 25 i 78 (popis „ljudi s većom snagom“, točke o bajanju i vračkama, bilješke uz upitnik)
- Lovretić, J. Otok. Narodni život i običaji (nastavak). Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. VII. Zagreb: JAZU, 1902., str. 119-120 (bajalice, vračare)
- Narodna vjerovanja s bajanjem, odjeljak o Kotarima. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. I. Zagreb: JAZU, 1896., str. 285
- Klarić, I. Krale (u Turskoj Hrvatskoj). Narodni život i običaji, odjeljak o lijekovima. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. VI. Zagreb: JAZU, 1901., str. 84
- Ivanišević, F. Poljica. Narodni život i običaji, odjeljak o lijekovima. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. IX, sv. 1. Zagreb: JAZU, 1904., str. 35 i 41-42
- Ardalić, V. Bukovica (Dalmacija). Narodni život i običaji. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. V. Zagreb: JAZU, 1900., str. 30
- Frankovics, Gy. i Peršić Kovač, V. Bajanja i pučka medicina Hrvata u Mađarskoj. Podravski zbornik 43 (2017.), str. 149-159
- Vukelić, D. Uvod u klasifikaciju verbalne magije i verbalna magija u zapisanoj usmenoj hrvatskoj tradiciji. Studia Mythologica Slavica 17 (2014.), str. 243-270
- Brenko, A. Praktičari narodne medicine. Etnološka istraživanja 10 (2005.), str. 103-127, ovdje str. 107 i 109-110
- Brenko, A. Folk Medicine Practitioners (engleski prijevod u istom broju). Etnološka istraživanja 10 (2005.), str. 129-150, ovdje str. 144-146