Vračanje i vračare: tko su bile vračare u hrvatskim zapisima

Vračati je u slavenskim jezicima značilo i liječiti i čarati. U Otoku 1902. vračara je bila ona koja zna reći otkud bolest i kako se osvetiti, pa su joj išli jatomice, a djevojke su se čuvale da ih se tako ne prozove.

Ukratko

  • Prema Aidi Brenko, u slavenskim je jezicima vračati značilo i liječiti i činiti magiju, pa je vrač bio i liječnik i čarobnjak. [9]
  • Lovretić 1902. razlikuje bajalicu, koja zna pomoći u bolesti, od vračare, koja zna reći otkud bolest i kako se osvetiti onome tko ju je skrivio; narod se, piše, više uzdao u vračare. [1]
  • Zbornik (1896.–1907.) bilježi vračare i vrače u Bukovici, Gorskom kotaru, Prigorju, Otoku te u Bakru i na Cresu, a vračke se spominju i uz svadbu. [2][4][5][7]
  • Brenko iz terenskog istraživanja 1995.–2004. zaključuje da praktičara koji liječe magijskim postupcima ima gotovo u svakom selu, ali da rijetko priznaju čime se bave. [8][9]

Što znači vračati

Aida Brenko navodi da su dalmatinski statuti s početka 13. stoljeća vračeve nazivali herbarii, što je ranije značilo biljar, a kasnije čarobnjak. Riječ vrač (kao i herbarius) tek je nakon dva stoljeća izgubila značenje „liječnik“ i dobila značenje „čarobnjak“. Vračarski se rad, piše autorica prema Ferriju (1954.), potkraj 14. stoljeća počeo smatrati ženskim poslom koji se pretežno zasniva na čaranju. [8]

U istom radu Brenko piše da u slavenskim jezicima vračati znači i liječiti i činiti magiju. Narodno razlikovanje korisne i štetne magije službena je religija izjednačila geslom „tko može liječiti, može i škoditi“, koje Brenko navodi prema svjedoku na procesu u Modeni 1499. [9]

Prema Brenko najčešći nazivi za one koji su se bavili liječenjem i čaranjem bili su: babe, babice, babe vračare, vračitelji i vračitelke, coprnjice i coprnjaci, štrige i štrigoni, krsnici, vidari i vidarice, biljari i biljarice, travari, ramnači, kostolomci i barbiri. Autorica napominje da tijekom terenskog rada nije srela praktičara kojeg bi nazivali imenom koje upućuje na njegovu metodu, osim jednog barbira. [9]

Razlika prema bajalici i coprnici

Radić je 1897. u upitniku za sabirače (Zbornik, knj. II) odvojio bajanje od vrački. Uz vračke pita što je to kad se nešto čini i govori „da što bude ili da ne bude“, primjerice da ne bude tuče ili da netko drugoga zavoli, a sabirače moli da vračke poredaju prema tome za što se vrača. [3] U njegovu popisu vračke se tako odnose na vrlo različite ciljeve, a ne samo na bolest.

Lovretić je u Otoku (1902.) zabilježio istu razliku: bajalica „zna samo pomoći u bolesti“, a vračara zna reći otkud bolest i kako se osvetiti. [1] Bajalice, piše, nisu u selu sramotne ni nepoštovane, ali gotovo nijedna djevojka ne će bajati prije udaje da je zlobni jezik ne prozove vračarom, jer djevojka mora štedjeti svoj glas. [1] Iz toga proizlazi da je naziv vračara mogao biti i kleveta.

U Prigorju Rožić (1907.) piše pod naslovom „Lekari (vrači)“ da neki vračaju i blago, a to rade samo žene, kojima ljudi kažu da su coprnice. [7]

Što su vračare radile prema zapisima

  • Otok (1902.). Lovretić ne zna da u Otoku ima vračara osim putujućih žena iz banatskih čergaša (on ih naziva tadašnjim izrazom „ciganke“); kad one prođu selom, seljani im jatomice dolaze čuti svoju sreću. Zapis spominje gatanje kartama, u dlan, u svezu od košulje i u vlakna kose te vrača (muškarca) kojemu se ide samo određenim danima. [1]
  • Otok (1897.). Lovretić piše da onaj tko sumnja da je netko nešto ukrao ili zapalio može potražiti vrače „da mu pogode“; ako vračke „kažu da jest“, to se s osobe više ne briše, „ma bio čist ko sunce“. [2] Na drugom mjestu piše da žene pijanaca idu vračarama, baju i mole „da obrate“ muževe, a nekima to „asna“, to jest uspije, a nekima ne. [2]
  • Bukovica (Dalmacija, 1899.). Vladimir Ardalić piše da je narod od Krke do Karinskog mora „pun vračara i vračarica“ i da vila nitko nije zaboravio. [5] Kad se mlijeko ne ukiseli kako treba, krivnja se pripisuje zlim očima, a domaćica mora ići vračarici „da kaže uzrok“. [5]
  • Gorski kotar (1896.). A. Duić piše da u slučaju očne bolesti brzo dolazi baba vračara, uz izgovaranje zaklinjanja u kojem se spominju tri Marije. [4]
  • Bakar i Cres. U bilješci potpisanoj I. M. stoji da je u Bakru umro „glasoviti“ čarovnik kod kojega su pomoć tražili iz cijelog primorja i da je neuspjeh tumačio time što je netko drugima priopćio tajnu. Isti autor bilježi da je župnik u Belom na Cresu 1882. oštro korio župljane jer vjeruju vračarima, a da je u Crniki bio glasovit vrač kojega su seljani u bolestima i nevoljama više tražili nego svećenike i liječnike. [4]
  • Prigorje (1907.). Rožić piše da za Peru Ivčeca iz Drage vele da zna vračiti kad zmija ugrize, a za jednu ženu da je vračala oči; takvo se umijeće više cijeni od namještanja želuca ili ruke, ali od vračanja nitko ne živi samo. [7]

Vračke i svadba

U Lovretićevu opisu Otoka vračke se spominju i oko svadbe. Zapisano je da djevojka „počima vračati“ čim je upisana, a „kad se divojka vinča, odma i vrača“. [2] Mlada u malim gostima ne bi „zalogaja uzela“ da joj ne bi „što uvračali“, a mladoženja od starine ništa ne jede kod mlade. [2] Lovretić dodaje da se danas u svatovima malo vrača jer su „i divojke i momci pametniji, pa ne viruju mlogo“. [2] Lovretić upućuje da će vračke opisati u poglavlju o vjerovanjima. [2]

Kako ih je zajednica doživljavala

Lovretić (1902.) piše da se narod više uzda u vračare nego u bajalice i da im ide jatomice. [1] Ardalić 1900. piše o Bukovici da vračaricama i bajalicama za bolesnika „nije im se rugati“ jer to ljudi rade od potrebe: grad je daleko, a liječnik skup. [6]

Brenko (građa iz 1995.–2004.) bilježi da su praktičari koji liječe magijom nerado pristajali na razgovor zbog stoljetnog negativnog stava Crkve i službene medicine, a i zato što vjeruju da glasno izgovaranje formule poništava njezino djelovanje. Neki nisu htjeli javno nastupati jer je takva praksa nelegalna, pa su pristali tek uz skriveno lice i promijenjen glas. [8] Isto istraživanje pokazuje da su ti praktičari redovito išli u crkvu, a neki su isticali da im je vještina božji dar, kao da se unaprijed ograđuju od optužbe za đavolji posao. [8][9]

Kako ih tumače etnolozi

  • Brenko praktičare koji liječe magijskim postupcima opisuje kao posrednike između bolesnika i demona koji izazivaju bolesti. Magiju razlikuje od religije: magija pretpostavlja da čovjek točnom formulom i postupkom izravno utječe na nadnaravno, a vjerski obred ističe čovjekovu nemoć. [8][9]
  • Lidija Bajuk (2012.) navodi niz hrvatskih dijalektalnih naziva za uroke i čarolije (čare, čini, vračke, vradžbine i dr.) i vračarstvo promatra u okviru šamanizma, uz tezu da su u hrvatskim običajima oko poroda sačuvani slojevi vrlo starih magijsko-religijskih shvaćanja. To je teza autorice, a ne općeprihvaćen zaključak. [10]
  • Vukelić (2014.) naglašava da je istinitost i uporabna vrijednost magijskih formula ovisna o uvjerenjima praktikanta i njegovih klijenata i da je njihova korisnost često znanstveno i empirijski neprovjerljiva. [11]

Legenda

Vračara zna reći otkud bolest i kako se osvetiti onome tko ju je skrivio. [1]

Neuspjeh lijeka čarovnika iz Bakra objašnjavao se time što je primatelj otkrio tajnu. [4]

Ako vračke kažu da je netko nešto skrivio, to se s njega ne briše, „ma bio čist ko sunce“. [2]

Ključne osobe i pojmovi

  • Vračara: U Lovretićevu zapisu iz Otoka: ona koja zna reći otkud bolest i kako se osvetiti; u širem smislu žena koja vrača, to jest liječi i čara. [1][9]
  • Vrač: Muški pandan vračare; Brenko ga povezuje s latinskim *herbarius* u dalmatinskim statutima. [8]
  • Vračke: Čarolije kojima se nešto čini ili sprječava; Radić ih razlikuje od bajanja. [3]
  • Coprnica: U Prigorju ime koje ljudi daju ženama koje vračaju i blago. [7]
  • Aida Brenko: Etnologinja Etnografskog muzeja u Zagrebu, autorica rada o praktičarima narodne medicine. [8]

Što znamo

  • Vračanje se u zapisima iz Zbornika javlja kao posebna pojava, odvojena od bajanja, u nizu krajeva: Otok, Bukovica, Gorski kotar, Prigorje, Cres i Bakar. [1][2][4][5][7]
  • Razlika između bajalice i vračare u Otoku je bila i društvena: bajalice nisu sramotne, a naziv vračara djevojci je mogao škoditi. [1]
  • Radić je vračke odredio kao postupke kojima se nešto nastoji postići ili spriječiti, a bajanje kao postupak uz bolest. [3]
  • Brenko bilježi da je Crkva takve prakse stoljećima odbijala, a istodobno nudila vlastita sredstva (molitva, zagovor svetaca, egzorcizam), pa se granica između vjerskog i magijskog liječenja lako pomicala. [9]
  • Nijedan zapis ne dokazuje da vračanje ima učinak, a Vukelić navodi da je korisnost takvih formula često znanstveno i empirijski neprovjerljiva. [11]

Otvorena pitanja

  • Odnosi li se riječ vračara u zapisima na ljude s jasno određenom ulogom ili je i prozivno ime koje je zajednica davala nepoželjnim osobama? Lovretić piše da djevojka mora paziti da je ne prozovu vračarom. [1]
  • Radić je u upitniku vračke i bajanje razdvajao, ali zapisi iz Prigorja i Gorskog kotara miješaju nazive (vrači kao lekari, vračanje oko očiju kao bajanje). Koliko je ta razlika postojala u stvarnom govoru? [3][4][7]
  • Brenko piše da su kazivači u prvom razgovoru obično govorili da u to više ne vjeruju, a tek bi se kasnije otvorili. Zato je teško procijeniti koliko su prakse zabilježene 1896.–1907. živjele kasnije. [8]
  • U pregledanim izvorima (Zbornik za narodni život i običaje, knjige 1–12, i radovi na Hrčku) nije nađen zapis o vračarama iz svih krajeva Hrvatske; to ne znači da ih ondje nije bilo.

Povezane stranice

Za daljnje istraživanje

  • Lovretić, *Otok* u Zborniku za narodni život i običaje (knj. II i VII).
  • Brenko, A., „Praktičari narodne medicine“, Etnološka istraživanja 10 (2005.).
  • Bajuk, L., o magiji i prežicima vračarstva u hrvatskim vjerovanjima, Ethnologica Dalmatica 19 (2012.).

Izvori