Štucanje: zašto se kaže da te netko spominje

Kome se štuca, toga netko spominje. Tako je 1896. zapisano u Crnoj Gori, 1898. na Cresu, a 1906. u Riječkoj nahiji. Što zapisi o tom vjerovanju kažu, a što ne?

Ukratko

  • U Zborniku za narodni život i običaje zapisi iz Crne Gore (1896.), Otoka kraj Vinkovaca (1897.), Cresa (1898.), Herceg-Bosne (1901., dva zapisa) i Riječke nahije u Crnoj Gori (1906.) bilježe isto vjerovanje: kome se štuca, toga netko spominje. [1][2][3][4][5][8]
  • Bortulin s Cresa dodaje da netko može spominjati „za zlo ili za dobro“, a Zovko iz Herceg-Bosne piše da to djeluje i kad su dvije osobe na suprotnim krajevima svijeta. [3][4]
  • Antun Radić je 1897. u upitniku za sabirače narodne građe štucanje uvrstio među pojave na čovjeku o kojima treba pitati. [6]
  • Nijedan zapis vjerovanje ne tumači; pregled o štucanju opisuje samo refleks i vjerovanja se ne tiče. [1][7]

Da nas netko spominje kad nam se štuca, danas se kaže gotovo uzgred. Zapisi s kraja 19. i početka 20. stoljeća pokazuju da je isto pravilo bilo poznato od Crne Gore do Cresa i Slavonije, ali nijedan ne kaže otkuda je. [1][2][3][4][5][8]

Što vjerovanje kaže

Jovović (Crna Gora, 1896.): „Kad se čovjeku štuca, onda je znak, da ga njeko spominje.“ Zapis uz to spominje i pogađanje o kojoj je osobi riječ. [1]

Lovretić (Otok, 1897.) u odjeljku o običajima uz jelo bilježi da se kome pri jelu štuca vele: „spomihe ga niko“. [2]

Bortulin (Cres, 1898.) štucanje navodi među znakovima „po pojavama na čovjeku“, uz igranje oka i uha te svrbež nosa i ruke: onda te „neki spomine, al za zlo, al za dobro“. I ovdje se spominje pogađanje tko bi to mogao biti. [3]

Zovko (Herceg-Bosna, 1901.) piše da štucavica pogodi čovjeka čim ga netko spomene, makar bio „na kraj bijela svijeta“. [4]

Balarin (Grude u Hercegovini, 1901.) bilježi da se pri štucanju „neko o nama govori“ i da je spominjala ona osoba na čijem se imenu štucanje prekine kad se nabrajaju osobe za koje mislimo da govore o nama. [8]

Jovićević (Riječka nahija u Crnoj Gori, 1906.) u odjeljku o svagdašnjim običajima za stol kratko bilježi: „Kome se štuca, vele, da ga ko spomine.“ [5]

Odakle dolazi

Zapisi samo prenose pravilo; nijedan ne objašnjava otkuda je potekao ni zašto bi spominjanje izazvalo štucanje. [1][2][3][4][5][8]

Radić je 1897. među pitanja o gatanju po pojavama na čovjeku stavio i ono „ako ti se štuca“, uz svrbež ruke i pištanje u uhu. Pitanje pokazuje da je vjerovanje bilo poznato zapisivačima, a o njegovu podrijetlu ne govori ništa. [6]

Na Cresu se štucanje nalazi u istom popisu kao igranje oka i uha, a ne kao zasebno vjerovanje; to je zapis o tome što su ljudi smatrali znakom, a ne o podrijetlu. [3]

Što kaže znanost

Aubignat (2026.) u sažetku pregleda o štucanju odraslih navodi da je u njegovu nastanku riječ o refleksnom luku koji čine ošitni (frenički) i vagusni živac, spojeni u moždanom deblu. To je opis tijela i ne govori ništa o tome da bi nas netko mogao spominjati. [7]

Pregledani znanstveni radovi ne ispituju vjerovanje da štucanje znači spominjanje, pa o toj tvrdnji znanost nema nalaza. [7]

Otvorena pitanja

  • Postoje li stariji zapisi od 1896. ili zapisi iz drugih hrvatskih krajeva? U Zborniku (knjige 1-12, 1896.-1907.) pretražene su riječi „štuca“ i „štucavica“; nađeni su samo navedeni zapisi. Pretraga Hrčka nije dala članak posvećen vjerovanju o štucanju, što ostaje praznina u pregledanim izvorima. [1][2][3][4][5][8]

Povezane stranice

Izvori