Algiz: značenje rune ᛉ i što o njoj kažu pjesme o runama
Petnaesta runa starijeg futharka nema jedno uvjerljivo staro ime. Staroengleska pjesma opisuje šaš u močvari, norveška tisu koja zimi ostaje zelena, a islandska napeti luk.

Ukratko
- Algiz je petnaesta runa starijeg futharka; u prijepisima natpisa stoji kao z. [1][2][3]
- Ime *algiz rekonstrukcija je (zvjezdica označava neposvjedočen oblik): staroengleski rukopis ima za nju riječ eolh-secg čije značenje urednici ne mogu sigurno odrediti, a nordijske pjesme razdoblja poslije natpisa znak nazivaju yr. [1]
- Tri pjesme daju tri slike: staroengleska šaš koji raste u močvari i ostavlja strašne rane, norveška tisu koja je zimi najzelenija, a islandska napeti luk. [1]
- Glas: z
- Mjesto u nizu: petnaesta runa
- Ime: nesigurno (staroengleski eolh-secg, nordijski yr)
Ova je runa dobar primjer kako se ime znaka može razlikovati od slike u pjesmi i kako se sam znak s vremenom mijenja. U natpisima iz Kylvera i Vadstene stoji na petnaestom mjestu niza, a u kasnijim nordijskim natpisima pojavljuje se okrenuta naopako. [1][2][3]
Što tradicija kaže
Staroengleska pjesma o runama opisuje "eolh-secg": najčešće se nalazi u močvari, raste u vodi i čini strašne rane, a svakog ratnika koji je dotakne zalijeva krvlju. [1]
Dickins uz tu strofu bilježi da je znak "fosil" koji postoji samo u runskim abecedama. Rukopis ima oblik "Eolhx secg", urednici su ga ispravljali na više načina, a ranije staroengleske glose imaju riječ koja se, prema njemu, ne može povezati s riječju za losa. [1]
Norveška pjesma, nastala potkraj 13. stoljeća, kaže da je tisa zimi najzelenija među drvećem i da pucketa kad gori. [1]
Islandska pjesma, iz 15. stoljeća, opisuje isti glas kao "napeti luk, krhko željezo i div strijele". Dickins navodi da znak u islandskim natpisima redovito označava glas y, a da nijedan od tih natpisa nije mnogo stariji od 1300. [1]
Pjesme su nesložne i o imenu i o slici; norveška i islandska opisuju znak mlađeg futharka (yr), pa ne svjedoče izravno o imenu starije rune. Ni u jednoj nema riječi o zaštiti (to je značenje koje se danas često pripisuje runi, a ovdje ga izvori ne potvrđuju), a nijedna ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1]
Što znamo o stvarnoj uporabi
U nizu na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) niz je prepisan kao fuþarkgwhnijïpzstbemlŋod; petnaesti znak, z, nalazi se između p i s. [2]
Isti raspored ima niz na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće), podijeljen u tri skupine po osam znakova: petnaesti znak, z, sedmi je u drugoj skupini. [3]
Dickins piše da se znak koji se u anglosaksonskoj tradiciji zvao eolh-tecg u skandinavskim natpisima od 6. stoljeća, među ostalim iz Kragehula i Stentoftena, pojavljuje okrenut naopako. [1]
Prema istom autoru, taj znak u kasnijim islandskim natpisima označava glas y, a u pjesmama dobiva ime yr, što ne mora biti ime iz 5. stoljeća. [1]
Natpisi iz doba starijeg futharka, dakle, pokazuju mjesto i glasovnu vrijednost znaka, ali ne i njegovo ime. Značenja koja nisu sadržana u tim natpisima i pjesmama ne mogu se iz njih izvesti. [1][2][3]