Uruz: značenje rune ᚢ, tur, šljaka ili kiša
Staroengleska pjesma o runi u opisuje divlje govedo velikih rogova, norveška šljaku iz lošeg željeza, a islandska kišu koja uništava sijeno. Isti znak, tri različita pojma.

Ukratko
- Uruz je druga runa starijeg futharka i označava glas u. Staroengleska pjesma ime rune vezuje uz tura, golemo divlje govedo; praoblik imena rekonstruira se kao *ūruz. [1]
- Pjesme o runama ne slažu se oko imena: staroengleska pjesma opisuje tura, norveška šljaku iz lošeg željeza, a islandska kišu. [1]
- Na natpisima iz 5. i 6. stoljeća znak se nalazi na drugom mjestu niza, odmah iza fehu, a o njegovu imenu iz toga doba ne postoji nikakav zapis. [2][3]
- Glas: u
- Mjesto u nizu: druga runa
- Ime: tur (divlje govedo)
Ime *ūruz rekonstrukcija je, a ne zapis iz doba natpisa; zvjezdica označava oblik koji nije posvjedočen. Imena znakova sačuvana su tek u kasnijim rukopisima, i oni pokazuju da se jedan isti znak nije posvuda zvao jednako ni opisivao jednako. [1]
Što tradicija kaže
Staroengleska pjesma o runama opisuje tura: "ponosan je i ima velike rogove", vrlo je divlja zvijer koja se bori rogovima, veliki skitnik po vresištima i stvorenje srčanosti. [1]
Norveška pjesma kaže da šljaka dolazi iz lošeg željeza i da sob često trči po smrznutom snijegu. Dickins uz to navodi bilješku Jóna Ólafssona da južni Islanđani riječju "úr" nazivaju ono što sjeverni zovu "smiðjugjall": otpad iz kovačke peći. [1]
Islandska pjesma opisuje isti znak kao "jadikovku oblaka, propast sijena i pastirevu mržnju", dakle kao kišu. [1]
Pjesme su, prema tome, jedna uz drugu tri različita čitanja jednog znaka; pritom norveška i islandska pjesma potječu iz kasnijeg doba i opisuju runu mlađeg futharka, pa nisu izravni svjedoci imena starije rune. Staroengleski pjesnik opisuje životinju, a norveški i islandski materiju i vrijeme. Ni jedna pjesma ne govori o uporabi znaka u bacanju ili izvlačenju. [1]
Dickins uz tura navodi da ga je Cezar u *Galskom ratu* opisao kao zvijer nešto manju od slona, veliku snagu i brzinu, a da su se rogovi tura u srednjovjekovnoj Europi cijenili kao pehari. Zbog toga pretpostavlja da je pjesnik, koji vjerojatno nije vidio živa tura, mogao poznavati rog doveden s kontinenta. [1]
Što znamo o stvarnoj uporabi
Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland), datiranom od 375./400. do 460./470., niz počinje znakovima f, u, þ, a, r, k. [2]
Na zlatnom privjesku iz Vadstene (Östergötland, 6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova, a uruz je drugi znak prve skupine. [3]
Ti natpisi pokazuju samo redoslijed i glasovnu vrijednost: uruz je stajao na drugom mjestu niza i označavao u. Što je izvorno značilo to ime, iz njih se ne može iščitati. [2][3]
Prema Dickinsu, tur je u Europi preživio do srednjega vijeka: u 6. stoljeću lovio se u Vogezima, a u Poljskoj je, prema Dickinsu, posljednji poznati primjerak ubijen 1627. [1]
Opis životinje potječe iz jedne staroengleske strofe, a ne iz natpisa iz 5. ili 6. stoljeća. [1][2][3]