Ljubavni napici u rimskoj književnosti: Ovidije, Lukrecije i Kaligula

Ovidije se podsmjehuje čarolijama i filtrima jer ne drže ljubav, a ipak u istom dvostihu upozorava da "škode umu"; druge rimske priče govore o ljubavnom napitku koji je izludio pjesnika i cara.

Mlada žena tamne kose u tamnoplavoj haljini s uzorkom stoji bosa u plitkoj vodi i drži plitku zdjelu iz koje u more pada tanak zeleni mlaz; iza nje su stijene i tamna šuma
John William Waterhouse, Kirka Invidiosa, ulje na platnu, 1892., javno vlasništvo, Wikimedia Commons

Ukratko

  • U *Umijeću ljubavi* (II, 99-106) i *Lijekovima za ljubav* (249-290) Ovidije tvrdi da čarobne trave i napjevi ne mogu zadržati ljubav, i to na primjerima Medeje i Kirke. [1][2][3]
  • Isti pjesnik u *Umijeću ljubavi* dodaje da filtri "škode umu" i djeluju kao mahnitost; Riley u bilješci filtre opisuje kao štetne pripravke. [1]
  • Prema kasnoantičkom piscu Jeronimu Lukrecije je poludio od ljubavnog napitka, a Svetonije za Kaligulu bilježi samo da se "misli" kako mu je žena dala takvo sredstvo. [4][5]
  • Suvremeni opis Lukrecijeva života za Jeronimovu priču kaže da je "nevjerodostojna". [6]

Pjesnik koji odmahuje rukom

Ovidije u drugoj knjizi Umijeća ljubavi (II, 99-106) upozorava da se vara onaj tko pribjegne "tesalskim (hemonskim) umijećima" i daje ono što je istrgnuo s čela mladog konja; uz taj stih Riley u bilješci upućuje na Amores I, 8, 8. [1][3] Medejine trave i marsijski napjevi, kaže, neće učiniti da ljubav potraje; Medeja bi zadržala Jazona, a Kirka Odiseja, "kad bi se ljubav mogla sačuvati napjevom". [1][3] Zatim slijedi rečenica koja je za ovaj članak ključna: filtri koje djevojke dobiju ne koriste, a "filtri škode umu i imaju moć mahnitosti" (philtra nocent animis vimque furoris habent, II, 105-106). [1][3] Riley uz taj stih bilježi da su filtri bili "štetni napici" od otrovnih ili uzbudljivih sastojaka kojima se htjelo steći naklonost. [1]

U Lijekovima za ljubav (Remedia amoris) Ovidije se vraća istoj temi. Tko misli da pomažu tesalske (hemonske) trave i magijska umijeća, "neka se pobrine za to": to je, piše, stari put otrovanja (veneficium), dok njegov Apolon u svetoj pjesmi pokazuje bezopasnu pomoć. [2][3] Pod njegovim vodstvom, nastavlja, ni sjena se neće zazivati iz groba ni starica sa "zloglasnim napjevom" razdirati zemlju, žito neće prelaziti s polja na polje, a Mjesečev krug neće naglo problijediti; nijedno srce neće odložiti brige zbog ponovljenih zaklinjanja niti će ljubav pobjeći pobijeđena živim sumporom (249-260). [2][3] Slijede Medeja i Kirka: Kirka je mogla ljude pretvarati u tisuću oblika, ali nije mogla promijeniti naklonost vlastita srca (261-270). [2][3] Poanta je zaključak (289-290): tko god traži pomoć od njegove umjetnosti, neka "oduzme vjeru" otrovanjima i napjevima (deme veneficiis carminibusque fidem). [2][3]

Ton: šala ili dokument?

Ovidijevu tvrdnju "magija ne djeluje" prirodno je čitati kao dio pjesničkog priručnika o ljubavi, a ne kao istraživanje; na to upućuje i način na koji pjesnik barata čarobnim likovima. U Amores I, 8 starica Dipsas, posrednica (lena), "zna čarobna umijeća i napjeve s Aeje", zna i "što vrijedi otrov kobile u žudnji" (stihovi 5-8); pripovjedač zatim kaže da sumnja kako noću leti kao ptica, i dodaje da se to i govori (suspicor, et fama est). [3] Pjesnik, dakle, čarobnicu rabi kao lik, a o letenju ne tvrdi ništa više od glasine.

Iz toga se može zaključiti dvoje. Ovidije filtre, tvar s konjskog čela i marsijske napjeve navodi bez objašnjenja, što upućuje na to da je računao na određenu upoznatost publike s tim predodžbama. [1][3] A u Lijekovima Ovidije očito računa s čitateljem koji bi u to mogao vjerovati, jer ga poziva da "oduzme vjeru". [2][3] Ne može se zaključiti koliko su ljudi doista rabili napitke ni što je u njima bilo; to Ovidije ne kaže. Rečenicu da filtri "škode umu" valja čitati kao tvrdnju pjesnika u zabavnom priručniku, a ne kao liječničko opažanje. [1][3]

Lukrecije: Jeronimova bilješka

U Kronici Jeronim uz godinu koju tablica u Pearseovu engleskom prijevodu vodi kao 94. pr. Kr. bilježi: rodio se pjesnik Tit Lukrecije, koji je poslije, izluđen ljubavnim napitkom, ubio se vlastitom rukom u četrdeset četvrtoj godini, iako je u razmacima ludila napisao nekoliko knjiga, koje je poslije uredio Ciceron. [5] U latinskom izdanju (Fotheringham, 1923.) stoji amatorio poculo in furorem versus, doslovno "ljubavnim napojem okrenut u ludilo". [5]

Suvremeni opis Lukrecijeva života u Stanfordskoj enciklopediji filozofije tu priču naziva "čudnom", a veći dio biografije "teško je prihvatiti doslovno"; ističe da Jeronimova priča "ne odgovara najranijem prihvaćanju" Lukrecijeve pjesme: Ciceron ju je hvalio u pismu bratu Kvintu (54. pr. Kr.), a Vergilije, Horacije i Ovidije, kako piše tamo, cijenili su je. [6] Dodaje i da ljubavni napitak koji bi mu dala žena "nije u Jeronima, nego se pojavljuje u srednjovjekovnim izvorima", te da bi priča o ludilu mogla odražavati ranokršćansko neprijateljstvo prema epikurejskom poricanju providnosti; i da prerana smrt, za razliku od samoubojstva, ne protuslovi nedovršenom stanju pjesme. [6]

Kaligula i napitak koji je dala Cezonija

U životopisu Kaligule Svetonije opisuje carevo tijelo i duh: da je kao dječak bolovao od padavice, da se katkad jedva držao na nogama, da je i sam uviđao slabost svojega razuma i razmišljao o povlačenju, da bi "razbistrio mozak". [4] Odmah zatim stoji rečenica (Gaj Kaligula 50): "Misli se da mu je žena Cezonija dala sredstvo namijenjeno kao ljubavni napitak, koje je, međutim, imalo učinak da ga izludi." [4] Svetonije to ne tvrdi sam, nego prenosi mišljenje, i to uz niz drugih opisa carevih tegoba, od nesanice do priviđenja. [4]

Tri priče, jedan uzorak

Lukrecije i Kaligula, a prema Neposu i Lukul, imaju zajedničko: slavan muškarac gubi razum, a priča to objašnjava napitkom koji je trebao izazvati ljubav (Lukulov je slučaj opisan u članku Hipomanes i Lukulov napitak). [4][5] U Kaligule davatelj je žena Cezonija; u Lukrecija ga Jeronim ne imenuje, a ženu prema Stanfordskoj enciklopediji dodaju tek srednjovjekovni izvori. [4][5][6] U sva tri slučaja izvor prenosi priču, a ne dokaz. Ovidijev stih da filtri "imaju moć mahnitosti" ide u istu stranu, ali stoji u pjesničkom priručniku, ne u kronici, pa se ne smije čitati kao potvrda tih priča. [1][3]

Legenda

Prema Jeronimovoj *Kronici*, Lukrecije je poludio od ljubavnog napitka, a knjige je pisao u razmacima ludila i ubio se u 44. godini. [5]

Prema glasini koju prenosi Svetonije, Kaligulina žena Cezonija dala mu je sredstvo namijenjeno kao ljubavni napitak koje ga je izludilo. [4]

Prema Ovidiju, filtri "škode umu" i djeluju kao mahnitost, ali ne mogu zadržati ljubav, kao što Medeja i Kirka nisu zadržale svoje ljubavnike. [1][2][3]

Ključne osobe i pojmovi

  • Ovidije: Rimski pjesnik, autor *Umijeća ljubavi* (*Ars amatoria*), *Lijekova za ljubav* (*Remedia amoris*) i *Ljubavnih elegija* (*Amores*). [1][2][3]
  • *Philtrum* (filtar): Ljubavni pripravak ili sredstvo kojem se pripisivala moć izazivanja ljubavi, često napitak; Riley ga u bilješci opisuje kao štetan pripravak od otrovnih ili uzbudljivih sastojaka. [1]
  • Dipsas: Starica i posrednica iz *Amores* I, 8, u pjesmi prikazana kao sumnjiva čarobnica. [3]
  • Jeronim: Kršćanski pisac čija *Kronika* donosi bilješku o Lukrecijevu ludilu. [5]
  • Svetonije: Rimski životopisac careva; za Kaligulu bilježi priču o Cezonijinu napitku. [4]

Što znamo

  • Ovidije u *Umijeću ljubavi* (II, 99-106) i *Lijekovima za ljubav* (249-290) tvrdi da čarobne trave, napjevi i filtri ne mogu zadržati ljubav; u *Umijeću ljubavi* dodaje da filtri škode umu. [1][2][3]
  • U *Amores* I, 8 čarobnica je književni lik čije je letenje, prema pripovjedaču, samo glasina. [3]
  • Svetonije priču o Cezonijinu napitku bilježi kao tuđe mišljenje, uz opis carevih bolesti. [4]
  • Jeronim donosi Lukrecijevu priču u jednoj rečenici; prema suvremenom pregledu ona nije vjerodostojna kao životopis. [5][6]
  • Iz ovih tekstova ne može se zaključiti ni sastav rimskih ljubavnih napitaka ni koliko su se rabili. [1][2][4][5]

Otvorena pitanja

  • Je li Ovidije u *Lijekovima za ljubav* odgovarao na stvarno uvjerenje čitatelja ili samo na književni motiv? Iz tekstova se vidi samo da poziva na "oduzimanje vjere". [2][3]
  • Odakle je Jeronimu priča o Lukreciju? Prema Stanfordskoj enciklopediji, žena kao davateljica napitka nije u Jeronima nego u srednjovjekovnim izvorima; odakle sama priča, iz tih se tekstova ne vidi. [5][6]

Povezane stranice

Za daljnje istraživanje

  • Faraone, C. A. (1999). Ancient Greek Love Magic. Cambridge, MA: Harvard University Press.

Izvori