Ansuz: značenje rune ᚨ, bog, usta ili ušće u pjesmama o runama
Staroengleska pjesma o runi ōs govori o izvoru svakog govora, norveška o ušću, a islandska o Odinu. Ime *ansuz rekonstruirano je, a pjesme ne opisuju izravno znak starijeg futharka.
Ukratko
- Ansuz je četvrta runa starijeg futharka i označava glas a. Ime *ansuz rekonstrukcija je (zvjezdica označava neposvjedočen oblik; navodi ga Dickins) i, prema njemu, bilo je ime znaka a u izvornom nizu; značilo je „bog“. [1]
- Tri pjesme daju tri slike: staroengleska izvor govora, norveška ušće rijeke, a islandska starog Gauta, kneza Asgarda i gospodara Valhalle, dakle Odina. [1]
- Natpisi iz 5. i 6. stoljeća pokazuju samo mjesto znaka u nizu (četvrto) i njegovu glasovnu vrijednost; njegovo ime iz toga doba ne bilježe. [2][3]
- Glas: a
- Mjesto u nizu: četvrta runa
- Ime: bog (rekonstrukcija), staroengleski ōs, nordijski óss
Dickins pretpostavlja da su i staroengleska i norveška pjesma promijenile prvotno značenje imena pod utjecajem crkve, pa je ova runa dobar primjer razlike između sačuvanih opisa i rekonstruiranog imena. [1]
Što tradicija kaže
Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): znak je „izvor svakog govora, stup mudrosti i utjeha mudrima, blagoslov i radost svakom vitezu“. Dickins ime ostavlja upitnim i smatra da bi bilo bolje pretpostaviti latinsku riječ os, „usta“, koja bi bila jednako prikladna; moguće je da se strofa odnosi na predaju o Odinu iz Gylfaginninga, ali to drži malo vjerojatnim. [1]
Norveška pjesma, prema Dickinsovu prijevodu: „Ušće je put većine putovanja; a korice su za mačeve.“ Dickins uz to bilježi da je ime *ansuz u Norveškoj, kao u Engleskoj, možda promijenjeno crkvenim utjecajem, te da tekst strofe traži ispravke. [1]
Islandska pjesma navodi „boga“ (Dickins), „starog Gauta, kneza Asgarda i gospodara Valhalle“. Prema Dickinsu, Gautr je Odinov epitet, a ime znaka u toj pjesmi izvodi iz izvornog *ansuz. [1]
Dickins navodi i mjesto kod Jordanesa na kojem su Goti svoje vođe, jer su pobjeđivali zahvaljujući njihovoj sreći, nazivali polubogovima (semideos), te da je os čest sastavni dio staroengleskih osobnih imena, na primjer Oswald i Oswine. [1]
Pjesme, dakle, opisuju znakove anglosaksonskog futhorca (staroengleska) i mlađeg futharka (norveška i islandska) i ne svjedoče izravno o imenu starije rune. Ni jedna ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1]
Što znamo o stvarnoj uporabi
Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) niz je fuþark...; a je četvrti znak. [2]
Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova; u prvoj skupini a stoji na četvrtom mjestu. [3]
Na koplju iz Kragehula (Fyn, 450. do 500.) Rundata čita „Ek erilaz Asugislas <muha> haite“, dakle „ja, Asugislov eril, zovem se“; Dickins to ime navodi kao usporedbu uz ime os. Rundata riječ muha ostavlja neprevedenu. [5][1]
Najstariji svjedok tradicije pjesama o runama, Abecedarium Nordmannicum iz 9. stoljeća, prema Birkettu ne govori ništa o značenju imena rune. [4]
Natpisi navedeni ovdje (Kylver, Vadstena, Kragehul) u pročitanim dijelovima ne sadrže ništa što bi povezivalo znak s Odinom; ta veza dolazi iz islandske pjesme. [2][3][5][1]
Povezane stranice
Izvori
- Dickins, B. (ur.). Runic and Heroic Poems of the Old Teutonic Peoples. Cambridge: Cambridge University Press, 1915. (staroengleska, norveška i islandska pjesma o runama, bilješke o os/oss)
- Rundata, G 88 (Kylver)
- Rundata, Ög 178 (Vadstena)
- Birkett, T. (2017). Rune Poem; Runes. U: The Encyclopedia of Medieval Literature in Britain, ur. S. Echard i R. Rouse. Chichester: Wiley
- Rundata, DR 196 (Kragehul, koplje)