Thurisaz: značenje rune ᚦ, trn ili div u pjesmama o runama
Staroengleska pjesma opisuje oštar trn koji je zlo dotaknuti, a norveška i islandska diva koji muči žene. Treća runa starijeg futharka nema u izvorima jedno staro ime.

Ukratko
- Thurisaz je treća runa starijeg futharka i u transliteraciji se piše þ. Najstariji zapis imena, thuris, nalazi se u Abecedarium Nordmannicum iz 9. stoljeća. [1][2]
- Pjesme o runama imenuju znak različito: staroengleska kao þorn, „trn“, a norveška i islandska kao þurs, „div“. [1][2]
- Na natpisima iz Kylvera i Vadstene znak stoji na trećem mjestu niza; ime iz doba natpisa tamo nije zapisano. [3][4]
- Glas: þ
- Mjesto u nizu: treća runa
- Ime: trn (staroengleski), div (nordijski)
Ova runa pokazuje kako se ime jednog znaka s vremenom i od jezika do jezika mijenja: Dickins ističe da se nordijsko ime þurs i staroengleski þorn ne mogu povezati jedno s drugim, a Birkett smatra da je div vjerojatno bio izvorni pojam, koji je staroengleska pjesma zamijenila trnom. [1][2]
Što tradicija kaže
Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): trn je „izuzetno oštar, zla stvar za svakog viteza da ga dotakne, neobično strog prema svima koji među njima sjede“. [1]
Norveška pjesma, prema Dickinsovu prijevodu: „Div uzrokuje bol ženama; nesreća rijetke ljude čini veselima.“ Dickins bilježi da kvilla znači bolest, tegobu. [1]
Islandska pjesma opisuje isti znak trima izrazima: muka žena, stanovnik litica i muž divovske žene. Dickins navodi da je „stanovnik litica“ (bergbúi) uobičajen opis diva u starom pjesništvu, a Varðrún da je divovska žena iz popisa imena. [1]
Prema Dickinsu, sve skandinavske runske abecede imaju þurs, a staroengleske þorn; navodi i da se þorn dvaput javlja u gramatičkim raspravama priključenima Snorrijevoj Eddi. [1]
Birkett o razlici piše da trn zadržava nasilne asocijacije onoga što je vjerojatno bio izvorni pojam, a lišava ga predkršćanskih konotacija. Ni jedna pjesma ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1]
Staroengleska pjesma opisuje znak anglosaksonskog futhorca, a norveška i islandska znak mlađeg futharka; one ne svjedoče izravno o imenu starije rune. [1][2]
Što znamo o stvarnoj uporabi
Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru na Gotlandu (375./400. do 460./470.) Rundata čita niz fuþark...; þ je treći znak i u transliteraciji nije u zagradi. [3]
Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine, a prva počinje fuþarkgw, pa je þ opet treći. [4]
U Gummarpu (Blekinge, 560./570. do 700.) Rundata čita „staba þria“, „tri štapa“; Rundata kamen bilježi kao izgubljen. Znak se ondje javlja u običnoj riječi za broj tri. [5]
Na kamenu iz Istabyja (520./530. do 560./570.) Rundata normalizira završetak kao „wrait runaz þaiaz“, „napisao ove rune“; þ stoji u zamjenici „ove“. [6]
Ti natpisi pokazuju samo glasovnu vrijednost i mjesto znaka, a ne njegovo ime. [3][4][5][6] Prema Dickinsu, þ je preuzet u anglosaksonsko rukopisno pismo i zadržao se kroz cijelo srednjoengleski razdoblje; posljednji trag mu je arhaično *ye*. [1]
Povezane stranice
Izvori
- Dickins, B. (ur.). Runic and Heroic Poems of the Old Teutonic Peoples. Cambridge: Cambridge University Press, 1915. (staroengleska, norveška i islandska pjesma o runama, bilješke; dodatak Abecedarium Nordmannicum)
- Birkett, T. (2017). Rune Poem; Runes. U: The Encyclopedia of Medieval Literature in Britain, ur. S. Echard i R. Rouse. Chichester: Wiley
- Rundata, G 88 (Kylver)
- Rundata, Ög 178 (Vadstena)
- Rundata, DR 358 (Gummarp), status „lost“, datacija, tekst
- Rundata, DR 359 (Istaby), datacija i tekst