Thurisaz: značenje rune ᚦ, trn ili div u pjesmama o runama

Staroengleska pjesma opisuje oštar trn koji je zlo dotaknuti, a norveška i islandska diva koji muči žene. Treća runa starijeg futharka nema u izvorima jedno staro ime.

Sken stranice srednjovjekovnog rukopisa. U gornjem lijevom kutu čita se naslov ABECEDARIUM NORD…, a ispod su redovi runa. Pergament je velikim dijelom prekriven tamnim mrljama, pa se mnogi znakovi jedva vide.
Abecedarium Nordmannicum, 9. stoljeće, rukopis Codex Sangallensis 878, javno vlasništvo, Wikimedia Commons (File:Abecedarium nord scan.jpg)

Ukratko

  • Thurisaz je treća runa starijeg futharka i u transliteraciji se piše þ. Najstariji zapis imena, thuris, nalazi se u Abecedarium Nordmannicum iz 9. stoljeća. [1][2]
  • Pjesme o runama imenuju znak različito: staroengleska kao þorn, „trn“, a norveška i islandska kao þurs, „div“. [1][2]
  • Na natpisima iz Kylvera i Vadstene znak stoji na trećem mjestu niza; ime iz doba natpisa tamo nije zapisano. [3][4]

Ova runa pokazuje kako se ime jednog znaka s vremenom i od jezika do jezika mijenja: Dickins ističe da se nordijsko ime þurs i staroengleski þorn ne mogu povezati jedno s drugim, a Birkett smatra da je div vjerojatno bio izvorni pojam, koji je staroengleska pjesma zamijenila trnom. [1][2]

Što tradicija kaže

Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): trn je „izuzetno oštar, zla stvar za svakog viteza da ga dotakne, neobično strog prema svima koji među njima sjede“. [1]

Norveška pjesma, prema Dickinsovu prijevodu: „Div uzrokuje bol ženama; nesreća rijetke ljude čini veselima.“ Dickins bilježi da kvilla znači bolest, tegobu. [1]

Islandska pjesma opisuje isti znak trima izrazima: muka žena, stanovnik litica i muž divovske žene. Dickins navodi da je „stanovnik litica“ (bergbúi) uobičajen opis diva u starom pjesništvu, a Varðrún da je divovska žena iz popisa imena. [1]

Prema Dickinsu, sve skandinavske runske abecede imaju þurs, a staroengleske þorn; navodi i da se þorn dvaput javlja u gramatičkim raspravama priključenima Snorrijevoj Eddi. [1]

Birkett o razlici piše da trn zadržava nasilne asocijacije onoga što je vjerojatno bio izvorni pojam, a lišava ga predkršćanskih konotacija. Ni jedna pjesma ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1]

Staroengleska pjesma opisuje znak anglosaksonskog futhorca, a norveška i islandska znak mlađeg futharka; one ne svjedoče izravno o imenu starije rune. [1][2]

Što znamo o stvarnoj uporabi

Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru na Gotlandu (375./400. do 460./470.) Rundata čita niz fuþark...; þ je treći znak i u transliteraciji nije u zagradi. [3]

Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine, a prva počinje fuþarkgw, pa je þ opet treći. [4]

U Gummarpu (Blekinge, 560./570. do 700.) Rundata čita „staba þria“, „tri štapa“; Rundata kamen bilježi kao izgubljen. Znak se ondje javlja u običnoj riječi za broj tri. [5]

Na kamenu iz Istabyja (520./530. do 560./570.) Rundata normalizira završetak kao „wrait runaz þaiaz“, „napisao ove rune“; þ stoji u zamjenici „ove“. [6]

Ti natpisi pokazuju samo glasovnu vrijednost i mjesto znaka, a ne njegovo ime. [3][4][5][6] Prema Dickinsu, þ je preuzet u anglosaksonsko rukopisno pismo i zadržao se kroz cijelo srednjoengleski razdoblje; posljednji trag mu je arhaično *ye*. [1]

Povezane stranice

Izvori