Kenaz: značenje rune ᚲ, baklja ili čir u pjesmama o runama
Staroengleska pjesma opisuje baklju čiji plamen svatko poznaje, a norveška i islandska čir koji je smrtonosan djeci. Šesta runa starijeg futharka u pjesmama ima dva posve različita pojma.

Ukratko
- Kenaz je šesta runa starijeg futharka i označava glas k. Posvjedočena imena su staroengleski cēn, nordijski kaun i chaon u Abecedarium Nordmannicum iz 9. stoljeća. [1][2]
- Pjesme o runama ne slažu se: staroengleska opisuje baklju koja gori ondje gdje sjede knezovi, a norveška i islandska čir, bolest koja je smrtonosna djeci. [1]
- Na natpisima iz Kylvera i Vadstene k je šesti znak niza, a u kragehulskom i lindholmskom natpisu stoji u riječi ek, „ja“. [3][4][5][6]
- Glas: k
- Mjesto u nizu: šesta runa
- Ime: baklja (staroengleski cēn), čir (nordijski kaun)
Ova runa pokazuje najoštriji rascjep između dviju tradicija: u staroengleskom ime se veže uz bakljinu svjetlost, a u nordijskom uz bolest. Dickins pritom drži da oba znaka potječu od istoga znaka iz najstarijih natpisa. [1]
Što tradicija kaže
Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): baklja je „poznata svakom živom čovjeku po svojem blijedom, sjajnom plamenu; uvijek gori ondje gdje unutra sjede knezovi“. [1]
Dickins uz to navodi da se cēn javlja samo kao ime te rune i uspoređuje je sa starovisokonjemačkim kien, ken, „smolasto borovo drvo“, dakle baklja. [1]
Norveška pjesma: „Čir je smrtonosan djeci; smrt čini mrtvaca blijedim.“ Dickins pritom prihvaća Olsenov ispravak prvog stiha, dok izvorni rukopis ima drukčije čitanje („čir je smrtonosan djeci obaju spolova“). [1]
Islandska pjesma navodi tri opisa: bolest smrtonosna djeci, bolno mjesto i boravište raspadanja (Dickins: „abode of mortification“). [1]
Prema Dickinsu, i staroengleski i nordijski znak potječu od znaka K iz najstarijih natpisa, a od 6. stoljeća engleski i skandinavski razvijali su se neovisno; u staroengleskom su c i g ispred prednjih samoglasnika postali palatalni pa su za guturalne glasove izmišljeni novi znakovi. [1]
Pjesme opisuju znakove anglosaksonskog futhorca i mlađeg futharka; ne svjedoče izravno o imenu starije rune i ni jedna ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1]
Što znamo o stvarnoj uporabi
Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) Rundata čita niz fuþark...; k je šesti znak. [3]
Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova; k je šesti znak prve skupine. [4]
Na koplju iz Kragehula (Fyn, 450. do 500.) i na koštanom amuletu iz Lindholma (375./400. do 560./570.) Rundata u početku rečenice čita ek erilaz, što prevodi „ja, eril“. [5][6]
Znak se na tim natpisima vidi kao običan glas k u zamjenici „ja“; objašnjenje imena baklja ili čir u njima ne stoji. [5][6]
Povezane stranice
Izvori
- Dickins, B. (ur.). Runic and Heroic Poems of the Old Teutonic Peoples. Cambridge: Cambridge University Press, 1915. (staroengleska, norveška i islandska pjesma o runama, bilješke uz cēn i kaun; dodatak Abecedarium Nordmannicum)
- Birkett, T. (2017). Rune Poem; Runes. U: The Encyclopedia of Medieval Literature in Britain, ur. S. Echard i R. Rouse. Chichester: Wiley
- Rundata, G 88 (Kylver)
- Rundata, Ög 178 (Vadstena)
- Rundata, DR 196 (Kragehul, koplje)
- Rundata, DR 261 (Lindholm, koštani amulet), transliteracija