Kenaz: značenje rune ᚲ, baklja ili čir u pjesmama o runama

Staroengleska pjesma opisuje baklju čiji plamen svatko poznaje, a norveška i islandska čir koji je smrtonosan djeci. Šesta runa starijeg futharka u pjesmama ima dva posve različita pojma.

Crtež koštanog amuleta iz Lindholma. Zakrivljen predmet s dva reda urezanih runa prikazan je sa strane, a ispod njega je isti natpis razvijen u ravnu vrpcu.
Crtež amuleta iz Lindholma (DR 261) iz Stephensova priručnika o staronordijskim runskim spomenicima, 1884., autor naveden kao Stephen, javno vlasništvo, Wikimedia Commons (File:Lindholm amulet.jpg)

Ukratko

  • Kenaz je šesta runa starijeg futharka i označava glas k. Posvjedočena imena su staroengleski cēn, nordijski kaun i chaon u Abecedarium Nordmannicum iz 9. stoljeća. [1][2]
  • Pjesme o runama ne slažu se: staroengleska opisuje baklju koja gori ondje gdje sjede knezovi, a norveška i islandska čir, bolest koja je smrtonosna djeci. [1]
  • Na natpisima iz Kylvera i Vadstene k je šesti znak niza, a u kragehulskom i lindholmskom natpisu stoji u riječi ek, „ja“. [3][4][5][6]

Ova runa pokazuje najoštriji rascjep između dviju tradicija: u staroengleskom ime se veže uz bakljinu svjetlost, a u nordijskom uz bolest. Dickins pritom drži da oba znaka potječu od istoga znaka iz najstarijih natpisa. [1]

Što tradicija kaže

Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): baklja je „poznata svakom živom čovjeku po svojem blijedom, sjajnom plamenu; uvijek gori ondje gdje unutra sjede knezovi“. [1]

Dickins uz to navodi da se cēn javlja samo kao ime te rune i uspoređuje je sa starovisokonjemačkim kien, ken, „smolasto borovo drvo“, dakle baklja. [1]

Norveška pjesma: „Čir je smrtonosan djeci; smrt čini mrtvaca blijedim.“ Dickins pritom prihvaća Olsenov ispravak prvog stiha, dok izvorni rukopis ima drukčije čitanje („čir je smrtonosan djeci obaju spolova“). [1]

Islandska pjesma navodi tri opisa: bolest smrtonosna djeci, bolno mjesto i boravište raspadanja (Dickins: „abode of mortification“). [1]

Prema Dickinsu, i staroengleski i nordijski znak potječu od znaka K iz najstarijih natpisa, a od 6. stoljeća engleski i skandinavski razvijali su se neovisno; u staroengleskom su c i g ispred prednjih samoglasnika postali palatalni pa su za guturalne glasove izmišljeni novi znakovi. [1]

Pjesme opisuju znakove anglosaksonskog futhorca i mlađeg futharka; ne svjedoče izravno o imenu starije rune i ni jedna ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1]

Što znamo o stvarnoj uporabi

Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) Rundata čita niz fuþark...; k je šesti znak. [3]

Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova; k je šesti znak prve skupine. [4]

Na koplju iz Kragehula (Fyn, 450. do 500.) i na koštanom amuletu iz Lindholma (375./400. do 560./570.) Rundata u početku rečenice čita ek erilaz, što prevodi „ja, eril“. [5][6]

Znak se na tim natpisima vidi kao običan glas k u zamjenici „ja“; objašnjenje imena baklja ili čir u njima ne stoji. [5][6]

Povezane stranice

Izvori