Raido: značenje rune ᚱ, jahanje i putovanje u pjesmama o runama
Sve tri pjesme o runama govore o jahanju, ali iz suprotnih kutova: jahaču je radost, a konju muka. Ime je posvjedočeno kao rād i reið, a stih staroengleske pjesme tumači se na više načina.

Ukratko
- Raido je peta runa starijeg futharka i označava glas r. Ime je posvjedočeno kao staroengleski rād, norveški i islandski reið i, u Abecedarium Nordmannicum iz 9. stoljeća, rat. [1][2]
- Sve tri pjesme o runama govore o jahanju: staroengleska o lakoći jahanja u kući i hrabrosti na putu, norveška o tome da je konju najgore, a islandska o radosti jahača i trudu konja. [1][2]
- Na natpisima iz Kylvera i Vadstene r je peti znak niza; ime iz toga doba nije zapisano. [3][4]
- Glas: r
- Mjesto u nizu: peta runa
- Ime: jahanje (nordijski reið), staroengleski rād
Ova runa pokazuje kako ista tema mijenja ton: svaki pjesnik vidi jahanje iz drugog položaja. Birkett primjećuje da sve tri pjesme jahanje zamišljaju kao suprotna iskustva konja i jahača, ali da je nejasno potječe li to od zajedničkog prauzorka ili od zajedničke zalihe izreka. [2]
Što tradicija kaže
Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): jahanje „izgleda lako svakom ratniku dok je u kući, a vrlo hrabro onome koji putuje glavnim cestama na leđima snažnog konja“. Dickins ime znaka ostavlja upitnim, ali drži da je najprihvatljivije shvatiti rād kao „jahanje“. [1]
Dickins navodi i Chadwickov prijedlog da je ime rada iz salzburškog kodeksa srodno staronordijskoj riječi reiði, „pribor (broda)“, „opremu“, pa bi u strofi bilo upotrijebljeno u dvostrukom značenju: kao „namještaj“ u prvoj polovici i kao „orma“ u drugoj. [1]
Norveška pjesma: „Jahanje je, kažu, konjima najgore; Regin je iskovao najbolji mač.“ Dickins u bilješci tumači da je Regin kovač koji je Sigurdu iskovao mač Gram. [1]
Islandska pjesma navodi tri opisa: radost jahača, brzo putovanje i trud konja. [1]
Staroengleska pjesma opisuje znak anglosaksonskog futhorca, a norveška i islandska znak mlađeg futharka; one ne svjedoče izravno o imenu starije rune. Ni jedna ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1]
Što znamo o stvarnoj uporabi
Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) Rundata čita niz fuþark...; r je peti znak. [3]
Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova; r je peti znak prve skupine. [4]
Na kamenu iz Istabyja (Blekinge, 520./530. do 560./570.) Rundata normalizira završetak kao „wrait runaz þaiaz“, „napisao ove rune“; r stoji u riječi za „rune“ i u glagolu „napisao“. [5]
Na koplju iz Kragehula (Fyn, 450. do 500.) Rundata čita „Ek erilaz Asugislas <muha> haite“; r je u riječi erilaz. [6]
Natpisi, dakle, pokazuju znak kao običan glas r u riječima, ali ne i njegovo ime; značenje jahanja poznaje se iz pjesama zapisanih mnogo kasnije. [3][4][5][6][1]
Povezane stranice
Izvori
- Dickins, B. (ur.). Runic and Heroic Poems of the Old Teutonic Peoples. Cambridge: Cambridge University Press, 1915. (staroengleska, norveška i islandska pjesma o runama, bilješke uz rād i reið; dodatak Abecedarium Nordmannicum)
- Birkett, T. (2017). Rune Poem; Runes. U: The Encyclopedia of Medieval Literature in Britain, ur. S. Echard i R. Rouse. Chichester: Wiley
- Rundata, G 88 (Kylver)
- Rundata, Ög 178 (Vadstena)
- Rundata, DR 359 (Istaby), datacija i tekst
- Rundata, DR 196 (Kragehul, koplje)