Eihwaz: značenje rune ᛇ, tisa u staroengleskoj pjesmi o runama

Trinaesta runa starijeg futharka ima stih samo u staroengleskoj pjesmi, koja je opisuje kao tisu, čuvaricu vatre. Dickins priznaje da je vrijednost znaka u izvornoj abecedi posve nepoznata, a ime „eihwaz“ je rekonstrukcija.

Ukratko

  • Eihwaz je trinaesta runa starijeg futharka. Oblik „eihwaz“ je moderna rekonstrukcija i ne stoji u citiranim izvorima; posvjedočeno je staroengleski eoh, u Salzburškom kodeksu ih, a u drugim staroengleskim tekstovima iw. Dickins kaže da je vrijednost znaka u izvornoj abecedi posve nepoznata. [1]
  • Samo staroengleska pjesma ima strofu o tom znaku: tisa je drvo grube kore, tvrdo i čvrsto u zemlji, čuvar vatre i radost na posjedu. Norveška i islandska pjesma imaju strofu za posljednju runu, ýr, ali Dickins ističe da znak s tim imenom potječe od drugog znaka stare abecede. [1][2]
  • Na natpisima iz Kylvera i Vadstene Rundata znak bilježi kao ï; stoji samo u nizu futharka, a ne u riječi. [3][4]

Ova runa dobro pokazuje granicu onoga što se zna: ime iz pjesme je posvjedočeno, ali što je znak u 5. stoljeću točno označavao, izvori ne kažu. Birkett navodi stih o tisi kao primjer strofa koje su prvenstveno opisne. [2]

Što tradicija kaže

Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): tisa je „drvo grube kore, tvrdo i čvrsto u zemlji, poduprto korijenjem, čuvar plamena i radost na posjedu“. Birkett iz iste strofe izdvaja da je tisa „gruba izvana“. [1][2]

Dickins uz strofu bilježi da se riječ osim u runskim abecedama piše iw; izvorni je oblik mogao biti *ihwiz. Vrijednost znaka u izvornoj abecedi je, prema njemu, posve nepoznata; u Salzburškom kodeksu znak ima vrijednosti i i h, što se slaže s jedinim razumljivim engleskim natpisima na kojima se pojavljuje (Dover, Ruthwell, Thornhill). [1]

Norveška pjesma o posljednjem znaku mlađeg futharka (ýr) kaže (Dickins): „Tisa je najzelenije drvo zimi; kad gori, običava pucketati.“ [1]

Islandska pjesma (Dickins): ýr je „savijeni luk“, „krhko željezo“ i „div strijele“. [1]

Dickins primjećuje da je ýr glasovno jednak staroengleskom eoh, iako znak koji nosi to ime, prema njegovim riječima, očito potječe od petnaestog znaka stare abecede (eolh-tecg). [1]

Abecedarium Nordmannicum, zapisan u kodeksu Sangallensis 878 iz 9. stoljeća, završava imenom „Yr“. [1]

Birkett napominje da su imena u staroengleskoj pjesmi vjerojatno dodana u rukopis kao pomoć čitatelju. Pjesme opisuju znakove anglosaksonskog futhorca i mlađeg futharka; nijedna ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1][2]

Što znamo o stvarnoj uporabi

Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) Rundata u nizu čita …hni(j)pïzst…; znak ï je u tom nizu iza p, a ne ispred njega. [3]

Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova; Rundata čita …hnijïpzs…, pa ï stoji ispred p. Redoslijed ovih dvaju znakova stoga nije isti na dva natpisa. [4]

U riječima ovaj znak u citiranim natpisima ne stoji; značenje tise poznaje se samo iz pjesme zapisane mnogo kasnije. [3][4][1]

Povezane stranice

Izvori