Eihwaz: značenje rune ᛇ, tisa u staroengleskoj pjesmi o runama
Trinaesta runa starijeg futharka ima stih samo u staroengleskoj pjesmi, koja je opisuje kao tisu, čuvaricu vatre. Dickins priznaje da je vrijednost znaka u izvornoj abecedi posve nepoznata, a ime „eihwaz“ je rekonstrukcija.
Ukratko
- Eihwaz je trinaesta runa starijeg futharka. Oblik „eihwaz“ je moderna rekonstrukcija i ne stoji u citiranim izvorima; posvjedočeno je staroengleski eoh, u Salzburškom kodeksu ih, a u drugim staroengleskim tekstovima iw. Dickins kaže da je vrijednost znaka u izvornoj abecedi posve nepoznata. [1]
- Samo staroengleska pjesma ima strofu o tom znaku: tisa je drvo grube kore, tvrdo i čvrsto u zemlji, čuvar vatre i radost na posjedu. Norveška i islandska pjesma imaju strofu za posljednju runu, ýr, ali Dickins ističe da znak s tim imenom potječe od drugog znaka stare abecede. [1][2]
- Na natpisima iz Kylvera i Vadstene Rundata znak bilježi kao ï; stoji samo u nizu futharka, a ne u riječi. [3][4]
- Glas: nepoznat (Rundata ga bilježi kao ï)
- Mjesto u nizu: trinaesta runa
- Ime: tisa (staroengleski eoh)
Ova runa dobro pokazuje granicu onoga što se zna: ime iz pjesme je posvjedočeno, ali što je znak u 5. stoljeću točno označavao, izvori ne kažu. Birkett navodi stih o tisi kao primjer strofa koje su prvenstveno opisne. [2]
Što tradicija kaže
Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): tisa je „drvo grube kore, tvrdo i čvrsto u zemlji, poduprto korijenjem, čuvar plamena i radost na posjedu“. Birkett iz iste strofe izdvaja da je tisa „gruba izvana“. [1][2]
Dickins uz strofu bilježi da se riječ osim u runskim abecedama piše iw; izvorni je oblik mogao biti *ihwiz. Vrijednost znaka u izvornoj abecedi je, prema njemu, posve nepoznata; u Salzburškom kodeksu znak ima vrijednosti i i h, što se slaže s jedinim razumljivim engleskim natpisima na kojima se pojavljuje (Dover, Ruthwell, Thornhill). [1]
Norveška pjesma o posljednjem znaku mlađeg futharka (ýr) kaže (Dickins): „Tisa je najzelenije drvo zimi; kad gori, običava pucketati.“ [1]
Islandska pjesma (Dickins): ýr je „savijeni luk“, „krhko željezo“ i „div strijele“. [1]
Dickins primjećuje da je ýr glasovno jednak staroengleskom eoh, iako znak koji nosi to ime, prema njegovim riječima, očito potječe od petnaestog znaka stare abecede (eolh-tecg). [1]
Abecedarium Nordmannicum, zapisan u kodeksu Sangallensis 878 iz 9. stoljeća, završava imenom „Yr“. [1]
Birkett napominje da su imena u staroengleskoj pjesmi vjerojatno dodana u rukopis kao pomoć čitatelju. Pjesme opisuju znakove anglosaksonskog futhorca i mlađeg futharka; nijedna ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1][2]
Što znamo o stvarnoj uporabi
Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) Rundata u nizu čita …hni(j)pïzst…; znak ï je u tom nizu iza p, a ne ispred njega. [3]
Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova; Rundata čita …hnijïpzs…, pa ï stoji ispred p. Redoslijed ovih dvaju znakova stoga nije isti na dva natpisa. [4]
U riječima ovaj znak u citiranim natpisima ne stoji; značenje tise poznaje se samo iz pjesme zapisane mnogo kasnije. [3][4][1]
Povezane stranice
- Rune: starije futhark, značenje i povijest
- Fehu: značenje rune ᚠ i što se zna o njezinoj uporabi
- Uruz: značenje rune ᚢ, tur, šljaka ili kiša
- Algiz: značenje rune ᛉ i što o njoj kažu pjesme o runama
- Isa: značenje rune ᛁ, led u pjesmama o runama
- Odinovih osamnaest čarolija: Ljóðatal u Hávamálu i runske formule u Eddi
Izvori
- Dickins, B. (ur.). Runic and Heroic Poems of the Old Teutonic Peoples. Cambridge: Cambridge University Press, 1915. (staroengleska, norveška i islandska pjesma o runama, bilješke uz eoh i ýr; dodatak Abecedarium Nordmannicum)
- Birkett, T. (2017). Rune Poem. U: The Encyclopedia of Medieval Literature in Britain, ur. S. Echard i R. Rouse. Chichester: Wiley
- Rundata, G 88 (Kylver)
- Rundata, Ög 178 (Vadstena)