Isa: značenje rune ᛁ, led u pjesmama o runama

Sve tri pjesme o runama imenuju ovu runu po ledu, ali ga svaka vidi drukčije: kao sjajan pod sličan draguljima, kao široki most za slijepca i kao krov nad valom. Posvjedočena imena glase is i iss.

Ukratko

  • Isa je jedanaesta runa starijeg futharka i označava glas i. Oblik „isa“ je moderna rekonstrukcija i ne stoji u citiranim izvorima; posvjedočeno je staroengleski is, norveški is, islandski iss i is u Abecedarium Nordmannicum iz 9. stoljeća. [1][2]
  • Sve tri pjesme znak imenuju po ledu: staroengleska ga opisuje kao vrlo hladan, neizmjerno klizav i sjajan poput stakla, norveška kao široki most, a islandska kao koru rijeka, krov vala i propast osuđenih. [1]
  • Na natpisima iz Kylvera i Vadstene i je jedanaesti znak niza, a u riječima stoji na kamenu iz Istabyja, na rogu iz Gallehusa i na amuletu iz Lindholma. [3][4][5][6][7]

Led je ovdje prikazan iz tri kuta: staroengleska strofa ističe njegov sjaj i ljepotu, norveška ga zamišlja kao prijelaz preko vode, a islandska kao pokrov rijeka i valova. Birkett napominje da je najraniji svjedok tradicije stihovanja imena runa Abecedarium Nordmannicum iz 9. stoljeća, mnemotehnička rimovanka koja ne kaže ništa o tome kako se imena runa opisuju. [2]

Što tradicija kaže

Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): led je „vrlo hladan i neizmjerno klizav; sjaji se čist kao staklo i najsličniji dragulju; pod je koji je izradio mraz, lijep na pogled“. [1]

Norveška pjesma (Dickins): „Led zovemo širokim mostom; slijepca treba voditi.“ Uz taj stih Dickins navodi sličan izraz iz staroengleskih izreka iz Exeterske knjige: „Forst sceal freosan … is brycgian“. [1]

Islandska pjesma navodi tri odrednice (Dickinsov prijevod): led je „kora rijeka“, „krov vala“ i „propast osuđenih“. Dickins bilježi da se rukopisi u ponekim riječima razlikuju, a neka su čitanja dvojbena. [1]

Abecedarium Nordmannicum, zapisan u kodeksu Sangallensis 878 iz 9. stoljeća, među šesnaest znakova mlađeg futharka navodi i znak s imenom Is, bez ikakva opisa. [1][2]

Staroengleska pjesma opisuje znak anglosaksonskog futhorca, a norveška i islandska znak mlađeg futharka; one ne svjedoče izravno o imenu starije rune. Nijedna ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1][2]

Što znamo o stvarnoj uporabi

Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) Rundata u nizu čita …hni(j)pïzst…; i je jedanaesti znak. [3]

Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova; i stoji u drugoj skupini, iza h i n. [4]

Na kamenu iz Istabyja (Blekinge, 520./530. do 560./570.) i je u imenima Hariwulfa i Heruwulfiz te u riječima „wrait“ i „þaiaz“ iz rečenice koju Rundata prevodi „napisao je ove rune“. [5]

Na zlatnom rogu iz Gallehusa (izgubljen, 375./400. do 460./470.) i stoji u imenima Hlewagastiz i Holtijaz te u glagolu tawido. [6]

Na koštanom amuletu iz Lindholma (375./400. do 560./570.) Rundata čita „Ek erilaz Sawilagaz haite’ka“; i je u riječi erilaz i u imenu Sawilagaz. [7]

Natpisi pokazuju znak kao običan glas i; značenje leda poznaje se samo iz pjesama zapisanih mnogo kasnije. [3][4][5][6][7][1]

Povezane stranice

Izvori