Hagalaz: značenje rune ᚺ, tuča u pjesmama o runama
Sve tri pjesme o runama imenuju ovu runu po tuči, zrnu koje je u staroengleskoj najbjelje, a u norveškoj najhladnije. Staroengleska prati kako se ono topi u vodu, a norveška i islandska dodaju Krista i bolest zmija.
Ukratko
- Hagalaz je deveta runa starijeg futharka i označava glas h. Oblik „hagalaz“ je rekonstrukcija i ne stoji u citiranim izvorima; posvjedočeno je staroengleski hægl (u Salzburškom kodeksu haegil), nordijski hagall i hagal u Abecedarium Nordmannicum iz 9. stoljeća. [1][2]
- Sve tri pjesme znak imenuju po tuči: staroengleska je zove najbjeljim zrnom koje se topi u vodu, norveška najhladnijim zrnom, a islandska hladnim zrnom, pljuskom susnježice i bolešću zmija. [1][2]
- Na natpisima iz Kylvera i Vadstene h je deveti znak niza, a u imenima i riječima stoji na kamenu iz Istabyja, na rogu iz Gallehusa i na amuletu iz Lindholma. [3][4][5][6][7]
- Glas: h
- Mjesto u nizu: deveta runa
- Ime: tuča (staroengleski hægl, nordijski hagall)
Sve tri pjesme slažu se u slici hladnog zrna, a razlikuju se u nastavku: staroengleska strofa prati preobrazbu zrna u vodu, dok norveška uz tuču spominje Krista kao stvoritelja svijeta. [1][2]
Što tradicija kaže
Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): tuča je „najbjelje zrno; vrti se s nebeskog svoda, bacaju je naleti vjetra, a zatim se topi u vodu“. [1]
Birkett tu strofu navodi kao primjer pjesnikova poigravanja preobrazbom predmeta; imena znakova u rukopisu vjerojatno su dodana kao pomoć čitatelju nakon prepisivanja. [2]
Norveška pjesma (Dickins): „Tuča je najhladnije zrno; Krist je u davnini stvorio svijet.“ [1]
Islandska pjesma (Dickins): tuča je hladno zrno, pljusak susnježice i bolest zmija. [1]
Birkett primjećuje da tuču kao „najhladnije zrno“ opisuju i norveška i islandska tradicija; nije jasno potječe li to od zajedničkog prauzorka ili od zajedničke zalihe izreka. [2]
Pjesme opisuju znakove anglosaksonskog futhorca i mlađeg futharka; ne svjedoče izravno o imenu starije rune i ni jedna ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1][2]
Što znamo o stvarnoj uporabi
Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) Rundata čita niz fuþark…; h je deveti znak. [3]
Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova; h otvara drugu skupinu. [4]
Na kamenu iz Istabyja (Blekinge, 520./530. do 560./570.) h stoji na početku imena Haþuwulfz i Heruwulfiz i u imenu Hariwulfa. [5]
Na zlatnom rogu iz Gallehusa (izgubljen, 375./400. do 460./470.) h je u riječima Holtijaz i horna. [6]
Na koštanom amuletu iz Lindholma (375./400. do 560./570.) Rundata čita rečenicu „Ek erilaz Sawilagaz haite’ka“, „ja, eril, zovem se Sawilagaz“; h je prvi glas glagola „zovem se“. [7]
Natpisi pokazuju znak kao običan glas h; značenje tuče poznaje se samo iz pjesama zapisanih mnogo kasnije. [3][4][5][6][7][1]
Povezane stranice
- Rune: starije futhark, značenje i povijest
- Fehu: značenje rune ᚠ i što se zna o njezinoj uporabi
- Uruz: značenje rune ᚢ, tur, šljaka ili kiša
- Kenaz: značenje rune ᚲ, baklja ili čir u pjesmama o runama
- Nauthiz: značenje rune ᚾ, nužda i nevolja u pjesmama o runama
- Odinovih osamnaest čarolija: Ljóðatal u Hávamálu i runske formule u Eddi
Izvori
- Dickins, B. (ur.). Runic and Heroic Poems of the Old Teutonic Peoples. Cambridge: Cambridge University Press, 1915. (staroengleska, norveška i islandska pjesma o runama, bilješke uz hægl i hagall; dodatak Abecedarium Nordmannicum)
- Birkett, T. (2017). Rune Poem. U: The Encyclopedia of Medieval Literature in Britain, ur. S. Echard i R. Rouse. Chichester: Wiley
- Rundata, G 88 (Kylver)
- Rundata, Ög 178 (Vadstena)
- Rundata, DR 359 (Istaby), datacija i tekst
- Rundata, DR 12 (Gallehus, zlatni rog, izgubljen)
- Rundata, DR 261 (Lindholm, koštani amulet), transliteracija