Wunjo: značenje rune ᚹ, radost u staroengleskoj pjesmi o runama

Samo staroengleska pjesma o runama ima strofu o osmoj runi: blaženstvo uživa onaj tko ne poznaje patnju ni tugu, a ima uspjeh, sreću i dovoljno dobru kuću. U natpisima znak stoji u imenima i u riječi „napisao“.

Ukratko

  • Wunjo je osma runa starijeg futharka i označava glas w. Oblik „wunjo“ je rekonstrukcija i ne stoji u citiranim izvorima; posvjedočeno je staroengleski wyn, u Hickesovu prijepisu pjesme u obliku wenne. [1]
  • Samo staroengleska pjesma ima strofu o tom znaku: blaženstvo uživa onaj tko ne poznaje patnju, tugu ni tjeskobu te ima uspjeh, sreću i „dovoljno dobru kuću“. Norveška i islandska pjesma nemaju strofu za w: u njima hagall dolazi izravno iza kauna. [1]
  • Na natpisima iz Kylvera i Vadstene w je osmi znak niza; u Kylveru ga Rundata bilježi u zagradi. Znak stoji i u riječi wrait, „napisao“, na kamenu iz Istabyja. [2][3][4]

Ime wyn staroengleska je riječ koja se kao znak zadržala i u rukopisnom pismu: Dickins bilježi da je wyn, poput þorn, preuzet iz runskog pisma u anglosaksonsko. [1]

Što tradicija kaže

Staroengleska pjesma o runama (Dickinsov prijevod): blaženstvo „uživa onaj tko ne poznaje patnju, tugu ni tjeskobu, a ima uspjeh i sreću i dovoljno dobru kuću“. [1]

Dickins uz stih bilježi da u Hickesovu prijepisu stoji wenne, dativ od wen, što drži kentskim oblikom imena wyn iz Salzburškog kodeksa. [1]

Birkett napominje da su imena znakova u rukopisu pjesme vjerojatno dodana kao pomoć čitatelju neko vrijeme nakon prepisivanja, a da je izvorni rukopis uništen u požaru Cottonove knjižnice 1731. [5]

Pjesma opisuje znak anglosaksonskog futhorca; ne svjedoči izravno o imenu starije rune i ne govori o bacanju ili izvlačenju znaka. [1][5]

Što znamo o stvarnoj uporabi

Na kamenoj ploči iz grobne škrinje u Kylveru (Gotland, 375./400. do 460./470.) Rundata čita niz fuþark…; w je osmi znak, ali ga Rundata navodi u zagradi. [2]

Na zlatnom privjesku iz Vadstene (6. stoljeće) niz je podijeljen u tri skupine po osam znakova; w je osmi znak prve skupine. [3]

Na kamenu iz Istabyja (Blekinge, 520./530. do 560./570.) Rundata čita završetak kao „wrait runaz þaiaz“, „napisao ove rune“, a w stoji i u imenima Haþuwulfz i Heruwulfiz. [4]

Na zlatnom rogu iz Gallehusa (izgubljen, 375./400. do 460./470.) w stoji u imenu Hlewagastiz. [6]

Natpisi pokazuju znak kao običan glas w; značenje radosti poznaje se samo iz pjesme zapisane mnogo kasnije. [2][3][4][6][1]

Povezane stranice

Izvori